Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/08 (S. B.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1960/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1960/08, rješavajući apelaciju Sulejmana Bećirevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Bećirevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000465 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2240/04 od 6. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2381/00 od 16. jula 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sulejman Bećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica advokat iz Sarajeva, podnio je 30. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000465 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2240/04 od 6. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2381/00 od 16. jula 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2381/00 od 16. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2240/04 od 6. septembra 2006. godine, poništen je ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 0437/99 od 26. februara 1999. godine, zaključen između prvotuženog «Famos Holding» d.d. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao prodavca i apelanta (drugotuženog) kao kupca, kojim je prvotuženi prodao apelantu stan pobliže označen u dispozitivu presude, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Odsjek KPU Općinskog suda da briše apelanta iz registra otkupljenih stanova u poduloška broj 366 Općine Ilidža. Apelantu je naloženo da u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude preda u posjed tužiteljici Gospavi Stevanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) navedeni stan. Apelant i prvotuženi su obavezani tužiteljici solidarno platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 13.638,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza: ugovora zaključenog 10. aprila 1989. godine broj 01-U-072 između Stambene zadruge «Famos» Hrasnica i tužiteljice kao člana zadruge-investitora, Aneksa ugovora broj 01-U-072-1/90 zaključenog 10. jula 1990. godine između Stambene zadruge «Famos» Hrasnica i tužiteljice kao člana zadruge-investitora, potvrde Stambene zadruge «Famos» Hrasnica broj 54. od 15. jula 1990. godine, naloga blagajni broj 97. od 11. aprila 1989. godine, naloga blagajni broj 125. od 20. aprila 1989. godine, je na nesumnjiv način utvrđeno da je tužiteljica kupila predmetni stan, isplatila kupoprodajnu cijenu i preuzela stan u posjed. U postupku je, takođe, utvrđeno da je prvotuženi 1. decembra. 1996. godine dodijelio predmetni stan apelantu, nakon čega je 11. februara 1997. godine zaključen ugovor o korištenju stana, te da je apelant izvršio otkup stana 26. februara 1999. godine, kao i da je JSP «Sarajevo stan» Sarajevo, u vrijeme izdavanja potvrde tj. 20. jula 1996. godine, nije imao evidentiranog korisnika na spornom stanu. Općinski sud je istakao da je primjenom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 12/99 18/99, 43/99, 11/01, 31/01, 56/01, 15/02, 23/03 i 29/03) svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa navedenim zakonom zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestao da važi. S obzirom da je apelant dobio rješenje o dodjeli stana 1. decembra 1996. godine, a zaključio ugovor o korištenju stana 11. februara 1997. godine, time je njegovo stanarsko pravo prestalo da važi zbog čega je ništav pravni posao ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen 26. februara 1999. godine. S obzirom na navedeno, Općinski je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i poništio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 0437/99 od 26. februara 1999. godine zaključen između aplanta i prvotuženog.

4. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud dao razloge i obrazloženje koje je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Naime, za rješenje predmetnog spora bilo je bitno utvrditi ko je bio vlasnik predmetnog stana u vrijeme dodjele stana drugotuženom od strane prvotuženog. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da prvotuženi u vrijeme dodjele predmetnog stana apelantu i zaključenja kupoprodajnog ugovora o otkupu stana, nije bio njegov vlasnik, te da je raspolagao u to vrijeme sa više prava nego što je i sam imao. Kantonalni sud je pored toga istakao da pravo vlasništva tužiteljice ne bi moglo biti umanjeno time što nije bila prijavljena na adresi stana, što nije zaključila ugovor sa „Sarajevostanom“ i što nema dokaza o korištenju stana i vode u stanu, jer vlasnik ima pravo da svoju stvar koristi onako kako to njemu odgovara.

5. Kantonalni sud nije prihvatio osnovanim prijedlog apelanta o zakazivanju ročišta pred drugostepenim sudom cijeneći da dokaz koji je ponudio apelant, a to je da je bio prijavljen na adresi spornog stana prije 30. aprila 1992. godine, ne bi mogao uticati na valjanost prvostepene presude niti bi za apelanta provođenjem ovog dokaza mogla biti donesena povoljnija odluka od pobijane, obzirom na dokaze na kojima se i zasniva prvostepena presuda, za koje je i Kantonalni sud smatrao da su valjani za pravilno presuđenje konkretne pravne stvari.

6. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2240/04 od 6. septembra 2006. godine apelant i prvotuženi su izjvili reviziju, koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000465 od 27. marta 2008. godine.

7. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo u predmetnom sporu. Naime, član 103 Zakona o obligacionim odnosima propisuje da je ništav svaki ugovor koji je protivan prinudnim propisima i moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Naime, članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima je propisano da svako stanarsko pravo, ili ugovor koji je zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaje da važi. U tom smislu, osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje po ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom. To znači da je stanarsko pravo koje je stekao drugotuženi prestalo da važi stupanjem na snagu navedenog zakona, pa sve radnje koje su slijedile u smislu otkupa stana su ništave, jer su proizašle iz pravnog posla koji je prestao da važi. U tom smislu nisu relevantni revizioni prigovori, kojima se ističe da su drugim propisima vršene provjere ugovora o korištenju stana, jer, u tom smislu, nije utvrđena nijedna činjenica, a paušalan navod o provjerama nije mogao biti cijenjen. S druge strane, iz dokazane činjenice da je tužiteljica preuzela sporni stan 10. jula 1990. godine, te da je stan građen udruživanjem finansijskih sredstava zadrugara, a da je tužiteljica bila zadrugar, proizlazi da je predmetni stan predstavljao stan u etažnoj svojini na kojem nije zasnovano stanarsko pravo. Dakle, tužiteljica u odnosu na pravo koje je njoj pripadalo je mogla tražiti povrat stana primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine FBiH» br 11/98, 27/99, 43/99 37/01, 56/01 i 15/02), pa je tačan navod revizije da se na tužiteljicu nije mogao primijeniti Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima. Međutim, sudovi i nisu primijenili ovaj zakon na tužiteljicu, već na tužene ocjenjujući prije svega status apelanta u vezi sa spornim stanom. U tom smislu, u odnosu na apelanta, pravilno su nižestepeni sudovi, po cjeni Vrhovnog suda, primijenili odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima, u smislu koje odredbe je apelant imao status privremenog korisnika, pa sporni stan nije mogao ni otkupiti.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su sudovi u pobijanim presudama donijeli zaključak u pogledu činjenica i primjene materijalnog bez uporišta u provedenim dokazima, odnosno da su pogrešno utvrdili da je tužiteljica kupila sporni stan od Stambene zadruge «Famos» Hrasnica 1990. godine i postala njegov vlasnik, a da je, slijedom toga, njegov ugovor o kupoprodaji - otkupu navednog stana, zaključen 1999. godine pravno ništav.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi navoda apelanta koji se po mišljenju Ustavnog suda odnose isključivo na tačnost utvrđenog činjeničnog stanja kao i na pravilnost primjene materijalnog prava,Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/08 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio