Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2002/08 (Privredna banka Sarajevo d.d.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Banka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2002/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011.godine, u predmetu broj AP 2002/08, rješavajući apelaciju Privredne banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privredne banke d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 487 od 7. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Pž-74/05 od 22. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj Ps-82/04 od 25. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Privredna banka Sarajevo d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koju zastupa Branko Marić advokat iz Sarajeva, podnio je, 4. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 487 od 7. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-74/05 od 22. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-82/04 od 25. maja 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-82/04 od 25. aprila 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se AD Rafinerija ulja „Modriča“ iz Modriče (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati iznos od 430.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 215.000,00 KM počev od 6. maja 1992. godine, a na iznos od 215.000,00 KM počev od 6. novembra 1992. godine, te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. Iz obrazloženja presude proizlazi da su apelantov prednik i prednik tuženog zaključili ugovor o davanju činidbene garancije na iznos od 1.290.000,00 KM, a u pogledu posla sa inostranstvom zaključenog po ugovoru o zakupu između prednika tuženog i Telma GMBH Frankfurt/M (u daljnjem tekstu: davalac lizinga), a po kom ugovoru je i dana činidbena garancija u svrhu garantovanja izvršenja obaveza tuženog (tražioca garancije) za slučaj neplaćanja dospjelih iznosa zakupnine po zaključenom ugovoru od 17. aprila 1989. godine. Između apelanta i tuženog spor je nastao u pogledu regresnog zahtjeva po osnovu naplaćene garancije, a koju je sa apelantovog računa skinula LHB banka u Frankfurtu, čije namirenje je apelant i tražio od tuženog kao tražioca garancije. Nadalje, istaknuto je da apelant u toku postupka nije predočio originalnu dokumentaciju u vidu bankarskih izvoda, kao ni druge dokaze, na osnovu kojih bi se na nesumnjiv način utvrdila novčana transakcija po datoj garanciji, a kojom je bio obezbijeđen pravni posao između prednika tuženog i davaoca lizinga. U vezi sa prevedenim izvodom obavijesti o zaduženju koji je apelant predočio, istaknuto je da se iz njega vidi da su knjižena dva novčana iznosa, od 215.000,00 KM i 3.466,88 DEM, kao neplaćene otplatne iznose u odnosu na glavnicu odnosno na neplaćene kamate, ali da se iz ovog dokumenta ne vidi da su transakcije izvršene u korist davaoca lizinga, kako je to ugovoreno članom 1. ugovora o izdavanju činidbene garancije, te da se navedeno zaduženje tretira kao kredit korisnika po garanciji broj 7341665, a da niti jednim dokazom nije potvrđeno da se radi o garanciji iz ugovora o izdavnju činidbene garancije broj 1212-43/89.
3. Na temelju navedenog, zaključeno je da sam izvod LHB banke ne predstavlja dokaz da je novac po navedenom osnovu i ugovoru o zakupu i uplaćen u korist davaoca lizinga, kako je ugovorom o izdavanju činidbene garancije bilo regulisano. Nadalje, ukazano je da apelant u toku postupka nije dokazao ni da je, u smislu člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima, isplatu trećem licu izvršio u momentu kada su se stekli uslovi navedeni garancijom, s obzirom da je garancija izdata s rokom važenja i isti je određen kao 30 dana od dana dospijeća posljednje rate, s tim da prva rata dospijeva šest mjeseci od datuma potpisa Protokola o preuzimanju koji u postupku nije predočen, niti je na drugi način dokazano dospijeće prve rate, a što je bilo od značaja za utvrđivanje roka važenja garancije i da li je eventualno izvršena uplata putem LHB banke izvršena u vrijeme roka važnosti garancije. Osnovni sud je zaključio da se iz navedenog izvoda ne vidi u čiju korist je izvršen prenos sredstava, izuzev da je to urađeno putem LHB banke, pa i kada bi se ovaj dokaz smatrao valjanim u pogledu izvršenja garancije putem uplate novca na ime LHB banke, morao bi se dokazati osnov prenosa na novog korisnika.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Osnovnog suda broj Ps-82/04 od 25. aprila 2005. godine, Okružni sud je Presudom sud broj Pž-74/05 od 22. marta 2006. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da su apelantovi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani. S tim u vezi, ukazano je da apelant nije predočio originalnu dokumentaciju u vidu bankarskih izvoda, niti druge dokaze na temelju kojih bi se utvrdila novčana transakcija po garanciji kojom je bio obezbijeđen pravni posao između prednika tuženog i davaoca lizinga, a na način kako je to bilo regulisano članom 1. ugovora o izdavanju činidbene garancije. Nadalje, ukazano je da se na temelju uvida u izvode LHB banke i knjigovodstvene kartice, koji su cijenjeni kao dokazi, vidi samo odliv, priliv i saldo poslovanja apelanta, a što nije dovoljno da se dokaže i postojanje prava na potraživanje regresa od tuženog u konkretnom slučaju. Apelantovi navodi da se izvodi iz poslovnih knjiga imaju smatrati vjerodostojnom knjigovodstvenom dokumentacijom, iako nisu ovjereni, ocijenjeni su kao neosnovani. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te istakao da se iz odredbi ugovora o izdavanju činidbene garancije broj C-1212-43/89 ne može zaključiti da je bila ugovorena primjena prava SR Njemačke a kako je apelant u žalbi tvrdio, te da apelant na ovu činjenicu nije ni ukazivao u prvostepenom postupku.
5. Presudom Vrhovnog sud broj 118-0-Rev-06-000 487 od 7. aprila 2008. godine apelantova revizija protiv Presude Okružnog suda je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je istaknuto da je članom 1083. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima regulisano da se bakarskom garancijom banka obavezuje prema primaocu garancije da će mu, u slučaju da treće lice ne ispuni obavezu po dospjelosti, izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi iz garancije. Vrhovni sud je nadalje ukazao da iz izvoda-obavijesti o zaduženju, koji je izdala LHB banka, ne proizilazi da su iznosi od po 215.000,00 DM na ime rata od 6. maja 1992. godine i 6. novmebra 1992. godine skinuti sa računa apelanta po osnovu ugovora o činidbenoj garanciji broj 0-12-12-43/89 i uplaćeni u korist korisnika lizinga, pa da se i po mišljenju Vrhovnog suda ne može smatrati da je apelant dokazao svoje potraživanje. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantov navod da je trebalo primijeniti pravo SR Njemačke, te istakao da to nije bilo predviđeno ni odrebama zaključenog ugovora, kao ni pozitivnim zakonskim propisima. Najzad, činjenica da davalac lizinga, koji je tuženom prodao robu, nije tražio njeno vraćanje, po ocjeni Vrhovnog suda nije mogla biti od uticaja na zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao svoje potraživanje.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na i imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava došlo do potpuno pogrešnog utvrđivanja činjeničnog stanja. U vezi s tim, apelant ističe da je u postupku predočio izvod od LHB banke kod koje je imao otvoren račun i koja je izvršila plaćanje dvije rate po garanciji za tuženog, pa da zbog toga nije morao izdavati nikakav poseban nalog za plaćanje. Kompletna transakcija je obavljena po njemačkom pravu, LHB banka mu je dostavila samo izvod o kretanju sredstava na njegovom računu, odnosno dokumentaciju koja je uobičajena u ovakvim slučajevima i koju je jedino i mogao predočiti sudu. Apelant smatra da su sudovi propustili pravilno cijeniti ovaj dokaz jer iz njega nesporno proizilazi da je izvršeno umanjenje sredstava na njegovom računu za vrijednost neplaćenog garantovanog iznosa, koji je i potraživao u postupku pred redovnim sudovima od tuženog. Najzad, apelant ističe da su sudovi bili blagonakloni prema tuženom koji ima sjedište u Republici Srpskoj, a on ima sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine. U prilog ovoj tvrdnji je istaknuto da sudovi nisu prihvatili kao dokaz izvod inostrane banke o promjenama na računu kojim ta banka upravlja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta da su redovni sudovi bili pristrasni u njegovom slučaju jer on ima sjedište u u FBiH a druga strana (tuženi) ima sjedište u RS, Ustavni sud podsjeća da se neprisrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44., ECHR 2000-XII). Imajući u vidu da apelant svoje navode o pristrasnosti redovnih sudova nije ničim obrazložio osim što se žali na na način kako su sudovi ocijenili dokaze u postupku te s tim u vezi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o nepristrasnosti suda paušalni i ničim potkrijepeljeni te su isti očigledno (prima facie) neosnovai.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović