Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2008/08 (J. G., V. M. i V. G.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2008/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2008/08, rješavajući apelaciju Jelene Gajić i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Gajić, Veljke Mavić i Veljka Gajića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 069 od 23. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000-089 od 24. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Gajić, Veljka Mavić i Veljko Gajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Tatjana Stojković advokat iz Doboja, podnijeli su 4. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 069 od 23. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06-000-089 od 24. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000-089 od 24. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 069 od 23. aprila 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže Opština Doboj-Odjeljenje za boračko invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati, na ime razlike neisplaćenih porodičnih invalidnina, iznose sa kamatom pobliže navedene u dispozitivu presude i na ime zakonske zatezne kamate na isplaćene invalidnine u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude, te zakonsku zateznu kamatu na sve navedene iznose od 1. decembra 2004. godine kao dana vještačenja pa do konačne isplate. Apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa tuženi je odbijen.
3. Osnovni sud je na osnovu nespornih činjenica i rezultata raspravljanja utvrdio da je apelantima rješenjem tužene od 23. juna 2000 godine priznato pravo na porodičnu invalidninu i to apelantici Jeleni Gajić kao supruzi a ostalim apelantima kao djeci poginulog borca Dragoljuba Gajića počev od 1. maja 2000. godine, da je u postupku revizije navedeno rješenje ukinuto rješenjem Ministarstva za pitanje boraca žrtava rata i rada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 20. septembra 2000 godine uz obrazloženje da je sporan način na koji je stradao prednik apelanata Dragoljub Gajić, te je ocijenjeno da se rješenje kojim je apelantima priznato pravo na invalidninu ne može održati na snazi. Također je utvrđeno da su apelanti protiv navedenog rješenja Ministarstva pokrenuli upravni spor, pa je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 11. septembra 2002. godine tužba uvažena i navedeno rješenje Ministarstva poništeno, nakon čega je Ministarstvo rješenjem od 5. novembra 2002. godine ukinulo rješenje tuženog od 23. juna 2000. godine i predmet vratilo prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak. Osnovni sud je dalje utvrdio da je nakon toga prvostepeni upravni organ tužene donio rješenje od 12. februara 2003. godine kojim i dalje priznaje apelantima pravo na porodičnu invalidninu koja za apelanticu Jelenu Gajić iznosi 40% mjesečno od osnova povećana za po 50% na ime apelanata Veljke Mavić i Veljka Gajića. Na kraju je Osnovni sud utvrdio da je osnov za određivanje mjesečnih iznosa primanja propisan zakonom što je sadržano u rješenju i da na navedeno rješenje apelanti nisu ulagali žalbu pa je isto postalo pravosnažno i konačno.
4. Osnovni sud je cijeneći sve provedene dokaze i utvrđene činjenice zaključio da se na osnovu navedenih odluka koje su donesene u upravnom postupku, može donijeti odluka u izvršnom postupku obzirom da apelanti postavljenim tužbenim zahtjevom traže samo obračun potraživanja koja proizilaze iz prava utvrđenih odlukama u upravnom postupku. Tužbeni zahtjev apelanta Osnovni sud smatra neosnovanim jer nije osnovano u parničnom postupku preispitivati pravosnažna i konačna rješenja donesena u upravnom postupku kao ni određivati drugu visinu naknade kada je već određen način utvrđivanja visine naknade prema predmetnim rješenjima.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu apelanata kada je odbio tužbeni zahtjev iako je dao djelomično neadekvatne razloge. Okružni sud je naveo da u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporene presude, nije bilo sporno da je apelantima priznato pravo na porodičnu invalidninu počev od 1. maja 2000 godine i da je obračun izvršen u skladu sa odredbama Zakona o pravima boraca vojnih invalida i porodica poginulih boraca («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 35/99, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca). Također nije bilo sporno da je u postupku revizije prvostepeno rješenje ukinuto od strane Ministarstva i da su nakon toga apelanti pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom, da je njihova tužba uvažena i da je u ponovnom postupku upravni organ tuženog donio rješenje od 12. februara 2003. godine, kojim i dalje priznaje apelantima pravo na porodičnu invalidninu u procentima od osnova propisanog odredbom člana 20. Zakona o pravima boraca. Kako o ovom pravu na osnovu odredbe člana 103. Zakona o pravima boraca u prvom stepenu rješava opštinski upravni organ, to je u konkretnom slučaju tuženi kao nadležni organ donio prvostepeno rješenje 12. februara 2003. godine, u kom postupku se primjenjuju odredbe Zakona o opštem upravnom postupku.
6. Okružni sud je dalje istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da o tužbenom zahtjevu za isplatu neisplaćene porodične invalidnine i kamate na ove iznose ne bi ni bio stvarno nadležan da odlučuje, pogotovo što su apelanti prilikom prijema rješenja od 12. februara 2003. godine mogli znati da su eventualno oštećeni za navedenu razliku i na isto izjaviti žalbu što oni nisu učinili, pa je rješenje postalo pravosnažno te kao takvo ne bi ni moglo biti predmet sudske zaštite, sve da je redovan sud i nadležan za preispitivanje rješenja, pa je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti.
7. Okružni sud je dalje istakao da je zahtjev apelanata kojim traže zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose invalidnine neosnovan. Okružni sud je citirao član 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem dužnik koji zakasni sa ispunjenjem svoje obaveze pored glavnice duguje i zakonsku zateznu kamatu. U konkretnim slučaju prvostepeni organ tužene je donio rješenje kojim je apelantima priznato pravo na porodičnu invalidninu, a činjenica da je Ministarstvo u postupku revizije ukinulo rješenje nije razlog odgovornosti tužene za kašnjenje u isplati za koju nije ni određen rok, a samim tim i za obavezu na isplatu kamate. Prvostepeni organ tužene je odmah postupio po drugostepenom rješenju i izvršio obračun porodične invalidnine u skladu sa odredbama ZOO i to retroaktivno od 1. jula 2000 godine, te po mišljenju Okružnog suda apelanti nemaju uporišta u odredbi člana 277. ZOO da od tužene zahtijevaju isplatu zatezne kamate, a za kašnjenje u isplati bi bilo eventualno odgovorno Ministarstvo koje i nije obuhvaćeno tužbom.
8. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su istakli da u dispozitivu rješenja organa uprave nije naveden obim obaveze tuženog kao potencijalnog izvršenika zbog čega su morali pokrenuti parnični postupak kako bi se u tom postupku vještačenjem po vještaku finansijske struke tačno utvrdio obim obaveze tužene pa kada se utvrdi tačan iznos tih potraživanja na osnovu presude mogli bi pokrenuti izvršni postupak radi naplate tih potraživanja. Apelanti također smatraju da je pogrešno primijenjen Zakon o pravima boraca i ZOO jer nisu podnosili tužbu za naknadu štete u kojem slučaju bi Ministarstvo imalo pasivnu legitimaciju nego su tražili isplatu zakonskih zateznih kamata prema članu 277. ZOO od svog dužnika koji je zakasnio sa ispunjenjem svoje obaveze a taj dužnik je tuženi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju njihovih prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović