Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2042/08 (R. B.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2042/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2042/08, rješavajući apelaciju Ratka Bajičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Bajičića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 081 od 23. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000 534 od 25. avgusta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj Rs-92/04 od 18. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Bajičić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kneževa, podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 081 od 23. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 534 od 25. avgusta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-92/04 od 18. maja 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-92/04 od 18. maja 2006. godine odbijen je u cjelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio od suda da poništi kao nezakonitu odluku Upravnog odbora Drvna industrija „Omar“ a.d. iz Kneževa (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 02-VII-
33/01 od 22. januara 2001. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor podnesen protiv rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta broj 02-686/00 od 13. decembra 2000. godine, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na poslove i radne zadatke vozača, kao i da mu isplati iznos od 9.600,00 KM na ime naknade štete koju je apelant pretrpio zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period do 24. decembra 2004. godine, a od tog datuma po 200,00 KM mjesečno koliko je bila prosječna plaća KV vozača kod tuženog, kao i da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od prestanka radnog odnosa pa do dana povratka na posao, uz naknadu troškova parničnog postupka. Presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 945,60 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio radnik (na poslovima vozača, a kasnije na poslovima sortirera bukove rezane građe) tuženog od 1988. godine i da u periodu od 1. jula 2000. godine do 13. decembra 2000. godine nije dolazio na svoje radno mjesto u radnu jedinicu „Pilana“, o čemu jasno svjedoči original mjesečne knjige časova, tzv. šihtarica, koju je vodio neposredni rukovodilac apelanta, kao ni da među strankama nije sporno da je tuženi, zbog izostanka apelanta sa posla u nevedenom periodu, donio 13. decembra 2000. godine odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa bez saglasnosti radnika u smislu odredbe člana 53. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 37/97 i 10/98; u daljnjem tekstu: ZORO). Sporno pravno pitanje među strankama je da li je tuženi u rješavanju o apelantovim pravima mogao primijeniti ZORO, koji zakon je prestao da važi u novembru 2000. godine, s obzirom da je odlučivao 13. decembra 2000. godine i kasnije kroz drugostepenu odluku od 22. januara 2001. godine. Osnovni sud je u pogledu ovog spornog pitanja zauzeo stav da je tuženi mogao i morao primijeniti odredbe ZORO iz 1993. godine iz razloga što je taj zakon bio na snazi u vrijeme kada je sporni odnos nastao, odnosno kada je apelant provrijedio svoju radnu obavezu neopravdano izostajući sa posla duži vremenski period prije stupanja na snagu Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR), pa su se stekli uslovi da se apelantu i prije stupanja na snagu novog ZOR otkaže radni odnos, samo što je tuženi rješenje donio tek 13. decembra 2000. godine. Osnovni sud je naveo da i kada bi tuženi primijenio odredbe ZOR, apelant „ne bi bolje prošao“, jer i važeći ZOR u članu 91. jasno predviđa da se radniku jednostrano otkazuje ugovor o radu ukoliko neopravdano izostane sa posla u trajanju od tri (3) dana u kalendarskoj godini. Osnovni sud je zaključio da tuženi primijenom odredbi ZORO i donošenjem spornih odluka od 13. decembra 2000. godine i 22. januara 2001. godine nije ničim oštetio apelanta, jer bi i primijenom odredbi novog ZOR u apelantovom slučaju nastupile potpuno iste posljedice.
4. Sljedeće sporno pitanje među parničnim strankama, a koje je Osnovni sud smatrao pravno relevantnim, se ticalo opravdanosti/neopravdanosti apelantovog izostanka sa radnog mjesta u spornom periodu, koje je ujedno dovelo do apelantovog prestanka radnog odnosa. Naime, Osnovni sud je istakao da je zakonodavac jasno predvidio da se privremena spriječenost za rad uslijed bolesti jedino i isključivo može opravdati tzv. doznakama (izvještaji o trajanju privremene nesposobnosti-spriječenosti za rad) koje za period od 1. jula do 25. septembra 2000. godine apelant nije imao, niti ih je prezentovao tuženom i sudu tokom postupka. U vrijeme rješavanja spornog odnosa, apelant nije priložio tuženom ni dvije doznake za period od 25. septembra do 30. septembra 2000. godine, te za period od 1. oktobra do 15. oktobra 2000. godine, sa kojima apelant raspolaže i koje su ovom sudu prezentovane kao dokaz, a sve iz razloga što je apelant navedene doznake dobio mnogo kasnije i to 3. januara 2001. godine, pri čemu, po ocjeni Osnovnog suda, ostaje nejasno zašto su izdate tada i ko ih je izdao sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci. Osnovni sud je naveo da se nije uspuštao u ispitivanje vjerodostojnosti tih dvaju doznaka, budući da apelant nema doznake, odnosno opravdanje, za prethodni vremenski period od 1. jula do 25. septembra 2000. godine, uslijed čega je ovaj sud jasno zaključio da je apelantov izostanak sa posla bio neopravdan, pa je tuženi zakonito postupao kada je donio sporno rješenje kojim mu prestaje radni odnos, a koje je potvrđeno drugostepenom odlukom tuženog.
5. Također, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantove tvrdnje da on nije imao novaca da obilazi ljekare i traži doznake, kao ni što nije mogao prihvatiti navod da je sa svog radnog mjesta izostajao „krivicom“ direktora tuženog, koji ga je doveo u zabludu lažno mu obećavajući da će ga prebaciti na bolje radno mjesto i bolju plaću u ŠG „Čemernica“, zbog kojeg obećanja je apelant svakodnevno stajao na kapiji preduzeća tuženog da bi direktora podsjetio na dato obećanje i svoj slučaj. S obzirom na odlučenje u pogledu zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i apelantov zahtjev da mu se naknadi šteta u vidu izgubljene dobiti koju ostvario da je radio, jer je apelant sam svojim radnjama i neopravdanim izostankom sa posla prouzrokovao sebi materijalnu štetu, koju tuženi nije dužan da mu naknadi. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 534 od 25. avgusta 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 18. maja 2006. godine, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu. Okružni sud je ponovio da među strankama nije sporno da apelant nije u spornom periodu dolazio na svoje radno mjesto, već da je sporno da li je apelantovo odsustvo bilo opravdano i koji propis se u konkretnom slučaju ima primijeniti za rješavanje ove pravne stvari. S tim u vezi, u obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da se kod ocjene zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa apelanta ima primijeniti ZORO, koji zakon je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu prestao radni odnos, tj. 1. jula 2000. godine. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je u radnom sporu mjerodavan onaj propis koji je bio na snazi kada je faktički nastao sporni odnos, te da je u tom smislu prvostepeni sud pravilno cijenio da je pravilna odluka tuženog da je apelantov izostanak neopravdan. Naime, kako je prvostepeni sud pravilno odlučio, odbivši kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženog o prestanku njegovog radnog odnosa, Okružni sud je slijedom toga zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio odbivši kao neosnovan i apelantov zahtjev za vraćanje na rad i zahtjev za naknadu materijalne štete. Navodeći kako nema povreda parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, Okružni sud je odlučio kao dispozitivu drugostepene presude.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 081 od 23. maja 2008. godine odbijena je kao neosnovana rezivija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 25. avgusta 2006. godine. U obrazloženju je Vrhovni sud naveo da su nižestepene odluke pravilne i da neprekidno uzastopno izostajanje sa posla tri dana ili sa prekidima šest dana u toku kalendarske godine jeste osnov za prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika (član 53. stav 1b. tačka 7. ZORO), te da ovakvo ponašanje radnika shodno odredbama ZORO (koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant prestao dolaziti na posao) ne spada u povredu radnih obaveza zbog kojih se mora voditi disciplinski postupak. S obzirom da u konkretnom slučaju nije sporno da apelant nije dolazio na posao u sporno vrijeme i nije obavljao poslove radnog mjesta na koje je raspoređen (sortirer bukove rezane građe), direktor tuženog je mogao odmah mogao donijeti rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa po isteku tri uzastopna radna dana kada se apelant nije pojavio na svom radnom mjestu. Činjenica da je to rješenje doneseno po proteku pet (5) mjeseci, ne može se uzeti kao razlog ništavosti odluke o prestanku radnog odnosa, jer je njegov izostanak trajao do donošenja spornog rješenja. Kada bi se pravilnost osporenih rješenja tuženog ocjenjivala prema vremenu njihovog donošenja (13. decembra 2000. godine, odnosno 22. januara 2001. godine), tj. kada je na snazi bio ZOR, također su postojali razlozi za prestanak apelantovog radnog odnosa propisani odredbom člana 91. stav 1. tačka 8. navedenog zakona. Vrhovni sud je istakao da je tuženi dužan, ukoliko daje radniku otkaz zbog teže povrede radnih obaveza, dokazati u slučaju spora pred nadležnim sudom postojanje razloga za otkaz ugovora o radu (član 115. ZOR). Prema mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, tuženi je dokazao te razloge, koje ni sam apelant nije ničim relevantnim osporio, s obzirom da apelant za tako dugi izostanak sa posla nema pravdanje u vidu odobrenog bolovanja. Apelantov argument da je morao brinuti o bolesnoj i staroj majci nije opravdanje za nedolozak na posao u tako dugom vremenskom periodu, kao ni eventualni usmeni dogovor sa direktorom tuženog, tim prije što direktor, kao poslovodni organ tuženog i njegov zakonski zastupnik, nema ovlaštenje da se usmeno dogovara sa radnicima i dozvoljava im neosnovano i neogreničeno odsustvo sa posla. Tvrdnja apelanta da je svakodnevno dolazio na kapiju tuženog, također, ne opravdava apelantovo odsustvo sa posla, niti se čini uvjerljivom i logičnom, s obzirom da ako je već dolazio na ulazna vrata tuženog onda bi normalno bilo da je dolazio na svoje radno mjesto i obavljao poslove i radne zadatke na koje je raspoređen. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelantovi navodi da je direktor tuženog kršio i prava drugih radnika nisu relevantni za rješenje ovog spora između ovih parničnih stranaka. Nakraju je u obrazloženju navedeno da slab materijalni položaj apelanta nije od uticaja na odluku o troškovima spora koji su pravilno dosuđeni tuženom, jer ova okolnost može biti od utjecaja na tok i rezultat izvršnog postupka ukoliko tuženi zatraži prinudnu naplatu dosuđenih troškova. Iz svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi, u rješavanju ove pravne stvari, nisu pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama ZORO i ZOR, pa je odlučeno kao u dispozitivu presude.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome apelant ukratko navodi tok postupka pred redovnim sudovima i ne obrazlaže u čemu se navedene povrede ustavnih prava ogledaju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi iz apelacije suštinski tiču načina na koji su domaći sudovi, u konkretnom parničnom postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović