Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2049/08 (S. J.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2049/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2049/08, rješavajući apelaciju Sime Janjetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sime Janjetovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-
08-000 190 od 16. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Rs-395/92 od 15. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Simo Janjetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 5. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 190 od 16. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-395/92 od 15. aprila 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-395/92 od 15. aprila 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 190 od 16. aprila 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na AD «Univerzal« Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Gavre Gunjića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), a kojim je predložio da se poništi kao nezakonita odluka prvotuženog broj 1958/91 od 25. marta 1991. godine i da se naloži prvotuženom da provede novi postupak dodjele jednosobnog stana, koji se nalazi u Banja Luci, ul. A.G. Matoša broj 23 površine 44m2 (u daljnjem tekstu predmetni stan) u skladu sa Pravilnikom o stambenoj raspodjeli. Istom presudom je konstatovano da je u odnosu na Bosanac Bosiljku (u daljnjem tekstu: trećetužena) tužba povučena.
3. U prvostepenom postupku utvrđeno je da je 16. oktobra 1990. godine prvotuženi raspisao oglas za redovnu raspodjelu predmetnog stana, da je po isteku roka za prijavljivanje na oglas stambena komisija izvršila bodovanje u skladu sa Pravilnikom o stambenoj raspodjeli te sačinila listu prioriteta. Također je utvrđeno da je na listu prioriteta apelant stavio prigovor osporavajući bodovanje drugotuženog po osnovu stambene situacije te svoje bodovanje na osnovu stručne spreme i zdravstvenog stanja. Odlučujući o prigovoru apelanta stambena komisija prvotuženog je prigovor usvojila u dijelu kojim je vršeno bodovanje apelanta te su mu priznati bodovi na osnovu zdravstvenog stanja i stručne spreme na koji način je po konačnoj listi uvršten na četvrto mjesto a drugotuženi je po konačnoj listi ostao na prvom mjestu. Stambena komisija je 25. marta 1991. godine donijela odluku broj 1958/91 kojom je predmetni stan dodijeljen na korištenje drugotuženom.
4. Među stankama je sporna činjenica da li je u postupku dodjele stana došlo do povrede odredaba Pravilnika o stambenim odnosima prvotuženog. Osnovni sud je analizirajući izvedene dokaze te imajući u vidu da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05) utvrdio da apelant nije dokazao da je suprotno odredbama Pravilnika o stambenim odnosima prvotuženog i Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84 i 12/87 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93 i 22/93) koji su bili na snazi u spornom periodu rješavana stambena situacija drugotuženog. Osnovni sud je istakao da je u vrijeme raspisivanja oglasa za dodjelu stana drugotuženi živio kao podstanar sa suprugom i dvoje maloljetne djece te je imao u vlasništvu parcelu sa garažom izgrađenoj na toj parceli koja se nalazi u mjestu Ramići. Osnovni sud je naveo da je stambena komisija prvotuženog pravilno izvršila bodovanje apelanta po osnovu stambene situacije te istakao da apelant nije sudu pružio dokaze da je drugotuženi u vrijeme raspisivanja oglasa i dodjele predmetnog stana imao u vlasništvu stambeni objekt već iz izvedenih dokaza proizilazi da je nakon smrti oca 1994 godine, odnosno nakon što je završen postupak raspodjele predmetnog stana, apelant naslijedio zajedno sa svojom braćom porodični stambeni objekt i to sa suvlasničkim dijelom 1/3. Osnovni sud je zaključio da prvotuženi nije povrijedio odredbe Pravilnika o stambenim odnosima niti odredbe Zakona o stambenim odnosima već je postupao zakonito pa je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.
5. Obrazlažući presudu Okružni sud se pozvao na odredbu člana 24. Zakona o stambenim odnosima koji je bio u primjeni na dan raspodjele predmetnog stana i kojom je bilo propisano na koji način se vrši dodjela stana na korištenje a davaocu stana na korištenje je dato ovlaštenje da posebnim Pravilnikom o stambenoj raspodjeli propiše postupak dodjele te kriterije koje će cijeniti prilikom dodjele s tim što je zakon odredio opšte kriterije. Po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je potpuno pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je stambena komisija prvotuženog pravilno bodovala drugotuženog po osnovu kriterija stambene situacije. Okružni sud je istakao da se u postupku stambene raspodjele cijeni stambena situacija radnika koji se prijavio na konkurs na dan raspisivanja konkursa, a činjenice koje su nastupile nekoliko godina nakon raspisivanja konkursa ne mogu uticati na način bodovanja. U konkretnom slučaju, zaključio je Okružni sud, odluka o dodjeli stana donesena je u postupku koji je propisan pravilnikom od strane nadležnog organa, bodovanje je izvršeno u skladu sa pravilnikom te u skladu sa činjeničnim stanjem koje je bilo na dan raspisivanja konkursa.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da je drugotuženi naslijedio od oca sprat porodične kuće u Banja Luci kao i porodičnu kuću u selu Vujinovići kod Banja Luke te proizilazi da je odluka prvotuženog o dodjeli stana nezakonita. Također je istakao da je nejasno na osnovu kojeg kriterija je prvotuženi dodijelio predmetni stan koji je u naravi jednosoban četveročlanoj porodici drugotuženog jer je nesporno da se takvim stanom ne rješava konačna stambena situacija drugotuženog Apelant smatra nerazumljivom odluku Okružnog suda da u vrijeme raspisivanja konkursa za dodjelu stana drugotuženi nije bio upisan kao vlasnik kako naslijeđenih tako i stambenih prostorija koje je sam izgradio. Sve oko dodjele predmetnog stana, istakao je dalje apelant, su bile «igre» koje je vodilo tadašnje rukovodstvo prvotuženog kada je rat bio na pragu i «trebalo je uzeti sve što se može uzeti». Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, navodeći da je odluka o dodjeli stana donesena u skladu sa članom 24. Zakona o stambenim odnosima u postupku koji je propisan Pravilnikom o stambenoj raspodjeli od strane nadležnog organa, a bodovanje je izvršeno u skladu sa pravilnikom te u skladu sa činjeničnim stanjem koje je bilo na dan raspisivanja konkursa.
11. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović