Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2068/09 (GS-TVORNICA MAŠINA TRAVNIK d.d. Travnik)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2068/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2068/09, rješavajući apelaciju GS-
Tvornica mašina Travnik d.d. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GS - Tvornice mašina Travnik d.d. Travnik podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 006197 008 Gž od 21. maja 2009. godine i broj 51 0 P 010628 09 Gž od 22. aprila 2009. godine i presuda Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 006197 08 P od 25. septembra 2008. godine i broj 51 0 010628 08 P od 19. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GS - Tvornica mašina Travnik d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 30. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 006197 08 Gž od 21. maja 2009. godine i broj 51 0 P 010628 09 Gž od 22. aprila 2009. godine i presuda Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 006197 08 P od 25. septembra 2008. godine i broj 51 0 010628 08 od 19. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 006197 08 P od 25. septembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 006197 08 Gž od 21. maja 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 03-34-64/05 od 1. aprila 2005. godine i Rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. broj 04-1-34-355/00-2113-76- 1761 od 17. augusta 2004. godine i predmet vrati prvostepenoj komisiji na ponovno rješavanje ili alternativno da se odbije zahtjev Branka Antičevića.
3. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 010628 08 P od 19. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 006197 08 Gž od 21. maja 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 03-34-709/05 od 6. septembra 2005. godine i Rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. broj 04-1-34-355/00-
5477-88-2905 od 22. februara 2005. godine i predmet vrati prvostepenoj komisiji na ponovno rješavanje ili alternativno da se odbije zahtjev Anđe Slipac.
4. Iz obrazloženja presuda donesenih u oba postupka proizlazi da je među parničnim strankama sporno da li su odluke Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu o uspostavi radnopravnog statusa zaposlenika Branka Antičevića i Anđe Slipac zakonite i da li je apelant pravni sljednik preduzeća kod kojeg su imenovani zaposlenici radili 31. decembra 1991. godine, tj. da apelant nije pravni sljednik DP «Tvornica mašina Travnik» Dolac na Lašvi, kod kojeg su zaposlenici Banko Antičević i Anđa Slipac bili zaposleni.
5. U obrazloženju obje prvostepene presude je navedeno da iz priloženih odluka Upravnog odbora JP Kombinat „Bratstvo“ broj 02-202-/96 i 02-203-/96 od 25. marta 1996. godine, kao i rješenja Višeg suda u Zenici broj U/I-533/93 od 30 aprila 1994. godine i broj U/I-507/96 od 30. maja 1996. godine proizlazi da apelant jeste preduzeće koje je poslovalo i 31. decembra 1991. godine. Dalje je navedeno da je u Rješenju Višeg suda u Zenici od 30. aprila 1994. godine naznačeno da sva preduzeća u sastavu Kombinata „Bratstvo“, a između kojih je naznačeno i preduzeće «Tvornica mašina Travnik», Dolac na Lašvi, prestaju samostalno poslovati. Međutim, citiranom odlukom od 25. marta 1996. godine je naznačeno da se osniva novo preduzeće pod firmom BNT Holding d.o.o. Novi Travnik i da se dijeli na sedam preduzeća između kojih je naznačen i apelant. No to ne znači da nije ponovo uspostavljen pravni subjektivitet «Tvornice mašina Travnik» Dolac na Lašvi, koja je postojala do donošenja rješenja Višeg suda u Zenici od 30. aprila 1994. godine. Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da se radi o nekom drugom poslovnom subjektu, odnosno da su podjelu sredstava, prava i obaveza iz člana 7. navedene odluke drugačije raspodijelili. Dalje, u članu 5. citirane odluke je naznačeno da nastalom podjelom preduzeća stječu pravnu i poslovnu sposobnost, te da prava i obaveze ostvareni u pravnom prometu sa trećim licima prije izvršenih promjena u organizovanju u cijelosti preuzima i za njih odgovara Holding. Međutim, u konkretnom slučaju zaposlenici naznačenih preduzeća, koja su i ranije bila u sastavu prednika BNT Holding i imala samostalnu pravnu i poslovnu sposobnost, nisu treća lica slijedom čega i dalje postoji apelantova obaveza da donese odluku o radnopravnom statusu zaposlenika, kako je to određeno rješenjima Federalne i Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Stoga, Općinski sud je ocijenio da, slijed organizacijskih promjena kod poslodavca na opisani način, ne znači da je poslodavac izgubio svoj kontinuitet poslovanja i da su zato njegove obaveze prema zaposlenicima prestale postojati. Prema tome, apelant koji je osnovan odlukom od 25. marta 1996. godine jeste pravni sljednik «Tvornice mašina Travnik» Dolac na Lašvi kod koje su Branko Antičević i Anđa Slipac bili zaposlenici 31. decembra 1991. godine. Osim toga, notorna je činjenica na području djelovanja Općinskog suda da se spomenuto preduzeće nalazi na istoj adresi i u istim poslovnim prostorijama. To što je Federalna komisija u slučajevima drugih zaposlenika donijela drugačije rješenje od ovog čije poništenje apelant raži ne vezuje sud i nije bitno za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari.
6. Dalje, Općinski sud je istakao da apelant neosnovano ističe da zaposlenici nisu ispunili kumulativno sve uslove iz člana 143. Zakona o radu da bi im se, u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu, uspostavio radnopravni status. Naime, iz rješenja Federalne i Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. upravo proizlazi da je u postupku pred tim komisijama, a na temelju izvedenih dokaza, utvrđeno da su zaposlenici blagovremeno podnijeli zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, kao i da su bili zaposlenici 31. decembra 1991. godine, te da u međuvremenu nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca. Općinski sud je smatrao da apelant tokom sudskog postupka nije predočio dokaze koji bi sud uvjerili u suprotno, a teret dokaza je bio na njemu, shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju svojih odluka u oba predmeta istakao da je Općinski sud dao jasno i detaljno obrazloženje, koje je i Kantonalni sud prihvatio. Naime, radi razrješenja spornih činjenica, Općinski sud je ocijenio izvedene dokaze i zaključio da su obje komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu pravilno utvrdile da su zaposlenici Branko Antičević i Anđa Slipac na čekanju kod apelanta u skladu sa navedenim članom. Pošto je apelant u tom postupku osporavao pasivnu legitimaciju, obje komisije, a na osnovu izvedenih dokaza, utvrdile su spornu činjenicu i zaključile da su Branko Antičević i Anđa Slipac zaposlenici na čekanju kod apelanta. Dakle, komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu u svom postupku razriješile su spornu činjenicu, koja je bila sporna i u sudskom postupku. Navedene činjenice, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je utvrdio i Općinski sud, a na osnovu uvida u rješenje Višeg suda u Zenici od 30. aprila 1994. godine i 30. maja 1996. godine i odluke Upravnog odbora JP Kombinat „Bratstvo“ od 25. marta 1996. godine iz koje proizlazi da apelant jeste preduzeće koje je poslovalo 31. decembra 1991. godine i koji je blagovremeno podnio zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, kao i da nije bio zaposlen kod drugog poslodavca. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud, ocjenjujući navedene, kao i ostale dokaze istaknute u obrazloženju prvostepene presude, pravilno prihvatio utvrđeno činjenično stanje od Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu i odbio apelantove žalbe kao neosnovane.
8. Apelant smatra da mu je odlukama sudova prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, po apelantovom mišljenju, ogleda se u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te nepotpunom i kontradiktornom obrazloženju osporavanih presuda. Ističe da su sudovi, u oba slučaja, zaključili da na osnovu rješenja o registraciji od 30. aprila 1994. godine (za Javno preduzeće Kombinat «Bratstvo» Novi Travnik) i od 30. maja 1996. godine (za pravnog prednika apelanta kao tužitelja BNT „Tvornica mašina Travnik“ d.o.o. Travnik) «upravo proizlazi da je apelant preduzeće koje je poslovalo i na dan 31. decembar 1991. godine». Ovakav zaključak je, po apelantovoj ocjeni, očigledno proizvoljan, jer sudovi ne obrazlažu bliže na osnovu kojih činjenica i dokaza su došli upravo do tog zaključka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se apelant isključivo žali na tačnost utvrđenog činjeničnog stanja, te na pravilnost primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović