Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2075/08 (N. D.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2075/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2075/08, rješavajući apelaciju Nike Dilbera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Dilbera podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000 112 od 26. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Niko Dilber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrada, podnio je 9. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000 112 od 26. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 087 od 11. januara 2008. godine, obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati na ime naknade dijela plaća za period od marta 2000. godine do januara 2001. godine i naknade na ime cijele plaće za period od januara do maja 2001. godine ukupan iznos od 8.270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. aprila 2003. godine pa do isplate te troškove postupka u iznosu od 1.197,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno potvrde od 31. marta 2003. godine i Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi HVO od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik za djelatnike HVO), utvrdio da su potraživanja apelanta osnovana, jer je apelantu isplaćivana umanjena plaća od 20% odnosno 40%. Navedeno proizilazi i iz odgovora na tužbu u kojem je navedeno da je umanjenje ovisilo od priliva sredstava koja su dolazila iz Republike Hrvatske. Tužena je na neizravan način potvrdila činjenicu da je apelant primao umanjene plaće ne osporivši visinu istih i ne sa namjerom priznavanja tužbenog zahtjeva nego sa ciljem da se opravda za isplatu umanjenih plaća apelantu zbog nedovoljno sredstava za raspodjelu plaća.

4. Nadalje je navedeno da je Pravilnik za djelatnike HVO, na osnovu kojeg su određeni koeficijenti za plaću prema dužnostima i činu u vojsci FBiH, suprotno navodima tužene, valjan pravni osnov za potraživanje apelanta. Također je istaknuto da nisu prihvaćene primjedbe tužene da je Pravilnik za djelatnike HVO u suprotnosti sa zakonom jer je u skladu sa zakonom sve dok se ne to ne utvrdi u određenom i propisanom postupku, te konstatovao da je sama tužena potvrdila da se Pravilnik za djelatnike HVO primjenjivao od maja 1998. godine pa zaključno sa obračunom plaće za april 2001. godine. Odluku o kamati sud je zasnovao na odredbi čl. 277. i 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je obavezao tuženu da apelantu shodno članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) isplati troškove postupka.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-112 od 26. maja 2008. godine djelimično je uvažena žalba tužene te je prvostepena presuda preinačena, na način da je tuženi obavezan isplatiti iznos od 4.726,64 KM umjesto iznosa od 8.270,00 KM, kao i odluke o troškovima postupka, tako da se apelantu umjesto iznosa od 1.197,00 KM na ime troškova postupka dosuđuje iznos od 600,00 KM. U preostalom dijelu žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

6. U obrazloženju presude sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi, a što nije sporno među strankama, da je apelant bio zaposlenik tužene s rasporedom poslova u I Gardijskoj oklopnoj brigadi «A. B. Bušić» sa zapovjedništvom u Livnu, te da svoja potraživanja za isplatu razlika plaća za period od 1. marta do 31. decembra 2000. godine temelji na Pravilniku za djelatnike HVO koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća za april 2001. godine Hrvatskoj komponenti FMO u VF BiH, nakon čega je donesen privremeni Pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba FMO i VF BiH, Hrvatska komponenta od 21. maja 2001. godine.

7. Navedeno je da je sporno da li je tužena obavezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaće, obzirom da po tvrdnjama tužene sredstva pristigla iz R Hrvatske nisu nikada bila dio sredstava budžeta FBiH. Nadalje je navedeno da je članom 2. Sporazuma između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine, koji je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, određeno da je pomoć namijenjena FMO i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO i VFBIH.

8. Kantonalni sud je dalje ocijenio da kada dogovorena finansijska sredstva za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta FBIH, ne postoji obaveza tužene za isplatu plaća za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO. Istaknuto je da je pretpostavka za isplatu plaća u iznosima koji se potražuju tužbenim zahtjevom prethodna dostava finansijske pomoći od R Hrvatske, što bi omogućilo isplatu plaća shodno odredbama Pravilnika za djelatnike HVO. Navedeno je da su od R Hrvatske sredstva doznačena u smanjenom iznosu te da su omogućila isplate u iznosima koje je apelant primao. Prema tome, zaključio je Kantonalni sud, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Pravilnikom su zavisila od priliva doniranih sredstava R Hrvatske pa kako su ista izostala to apelantu plaća i nije isplaćivana po navedenom Pravilniku a tužena nije u obavezi da iz budžetskih sredstava isplati apelantu navedenu razliku u plaćama.

9. Kantonalni sud je nadalje istakao da je apelantu iz budžeta tužene osigurana plaća u visini kao i svim drugim pripadnicima vojske FBiH primjenom odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine F BiH» broj 13/98) koji se, shodno člana 168. stav 4 navedenog zakona, primjenjivao na pripadnike oružanih snaga Federacije BiH. S obzirom na navedeno tužena po tom osnovu nema dugovanja prema apelantu te mu nije obavezna isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plaće, pa je žalbu tužene valjalo uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti, tako da se odbije tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu isplati razliku u plaći za period od 1. marta 2000 godine pa do 31. decembra 2000 godine, u ukupnom iznosu od 3. 543,36 KM, jer je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. S druge strane zaključeno je da je odluka prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na isplatu mjesečne plaće u punom iznosu za period januar-april 2001. godine od po 1.181,66 KM pravilna te je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Odluku o troškovima postupka sud je, s obzirom na uspjeh u parnici, zasnovao na odredbi člana 386. stav 2. ZPP.

10. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ističe da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je, navodeći hronologiju sudskog postupka, istakao da je u konkretnom slučaju tužena neisplatom zarađenih dijelova plaće za period od 1. marta 2000. do 31. decembra 2000. godine povrijedila njegovo pravo na imovinu. Naime, apelant ističe da su zarađene plaće njegova imovina stečena u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine i da ih je tužena priznala pismenim putem. Također, ističe da je osporenom odlukom Kantonalnog suda diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tužene kojima je Općinski sud usvojio tužbene zahtjeve koji se odnose na ista potraživanja, a te presude je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom i to u odluci broj AP 1356/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na povredu prava zabrane diskriminacije Ustavni sud je u odluci AP-1356/08 utvrdio da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, jer samo ukazivanje na različitu sudsku praksu bez drugih konkretnih činjenica ne može biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku, s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

14. S obzirom da se obrazloženja iz odluke AP-1356/08 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očigledno (prima facie ) nedopuštena.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2075/08 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio