Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2183/08 (F. K.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
- Pristup sudu
- Prava iz radnog odnosa
- Retroaktivna primjena zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2183/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2183/08, rješavajući apelaciju Fatime Kurtiši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Kurtiši podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
06-002614 od 9. aprila 2008. godine, Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-3837/05 od 19. jula 2006. godine i Zaključka Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 03-34 902/04 od 11. februara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Kurtiši (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Blažuja podnijela je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002614 od 9. aprila 2008. godine, Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-
3837/05 od 19. jula 2006. godine i Zaključka Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34 902/04 od 11. februara 2005. godine.
2. Apelantica je 27. februara 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv JP Geodetski zavod Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da su Rješenje tuženog broj 0208-464/100 od 1. decembra 1992. godine i Odluka Upravnog odbora broj 433/97 od 17. decembra 1997. godine nezakoniti, te da se dosljedno tome naloži tuženom da apelanticu rasporedi na poslove njene stručne spreme, prizna joj sva prava iz radnog odnosa sve do ponovnog raspoređivanja na posao, uz naknadu neostvarene zarade počev od 27. maja 1997. godine kao dana javljanja tuženom.
3. Presudom Općinskog suda broj PR-26/98 od 31. avgusta 2000. godine odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev.
4. Apelantica je protiv prvostepene presude podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je donio Presudu broj Gž: 1284/00 od 18. jula 2001. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako da je u ovoj pravnoj stvari postupak prekinut i zahtjev ustupljen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) na nadležno postupanje. U obrazloženju presude je navedeno da je odredbom člana 143.a stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da će, u slučaju da se pred nadležnim sudom pokrene postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz odredbe člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, sud zahtjev ustupiti Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje.
5. U skladu sa navedenim, Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 13-04-34-Ž-9267/00 od 11. oktobra 2003. godine kojim je apelantičina žalba uvažena, te je tuženom naloženo da postupi u skladu sa odredbom člana 143. st. 2-4. ZOR-a, odnosno da apelantici uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju posla počev od dana podnošenja zahtjeva pa do 5. maja 2000. godine i da joj utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona. Tuženom je istim rješenjem još naloženo da, u skladu sa odredbom člana 143. st. 4-7. ZOR-a, apelantici utvrdi visinu otpremnine i zaključi ugovor o otpremnini.
6. Rješavajući o žalbama apelantice i tuženog protiv prvostepenog rješenja, Federalna komisija je donijela Zaključak broj 03-34 902/04 od 11. februara 2005. godine kojim je postupak obustavljen. U obrazloženju zaključka je navedeno da je ovako odlučeno jer je tuženi u žalbi istakao da je u cijelosti izvršio prvostepeno rješenje priloživši dokaze za to. Federalna komisija je apelantičine žalbene navode odbacila kao neosnovane.
7. Apelantica je 2. juna 2005. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za nastavak postupka zbog toga što tuženi nije u potpunosti ispoštovao rješenje Kantonalne komisije. Presudom Općinskog suda broj Pr-3837/05 od 17. jula 2006. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev iz tačke 2. ove odluke. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelantica 25. januara 2000. godine podnijela zahtjev tuženom za regulisanje radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, i da je tuženi, postupajući po zahtjevu, donio Rješenje broj 25-1/00 od 15. februara 2000. godine kojim je apelantici regulisao radnopravni status, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi donio i Rješenje broj 25-2/00 od 30. maja 2000. godine kojim je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine. Ugovorom o otpremnini od 10. jula 2000. godine, koji apelantica nije potpisala, utvrđen je novčani iznos optremnine u iznosu od 2.925,00 KM s tim da se isplata izvrši u 10 mjesečnih rata.
8. Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 433/97 od 17. decembra 1997. godine odbijena je apelantičina žalba protiv rješenja tuženog od 1. decembra 1992. godine na temelju odredbe člana 55. Statuta. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi donio Statut 1994. godine i da je odredbom člana 55. Statuta regulisano da Upravni odbor odlučuje o statusnim promjenama.
9. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je razlog apelantičine žalbe Federalnoj komisiji to što tuženi nije udovoljio njenom zahtjevu za uspostavljanje radnopravnog statusa, kao i ostalih potraživanja, izmirenje po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja i isplata naknade od dana javljanja na posao do povratka iz izbjeglištva. Na temelju pismenog podneska tuženog upućenog Kantonalnoj komisiji utvrđeno je da je tuženi apelantici uspostavio radnopravni status prema odredbi člana 143. ZOR-a. Iz podneska je utvrđeno i to da je tuženi utvrdio visinu otpremnine i sačinio Ugovor o isplati, kao i to da je apelantica odbila da primi navedeni ugovor. Općinski sud je na temelju M-2 obrasca utvrdio da je tuženi 15. maja 2000. godine kod Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osuguranja izvršio odjavu apelantice kao osiguranika sa 5. majem 2000. godine. Među strankama nije bilo sporno da je tuženi, kao poslodavac, apelantici ponudio ugovor o isplati otpremnine, a da je apelantica to odbila. Naime, odredbom člana 143. ZOR-a je propisano da se zaposlenikom na čekanju posla smatra onaj zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ZOR-a pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u tom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Istom odredbom je propisano da zaposlenik na čekanju posla za to vrijeme ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a u slučaju da zaposlenik ne bude pozvan na posao, radni odnos mu prestaje po sili zakona uz pravo na isplatu otpremnine. Prema ocjeni Općinskog suda, cilj ove zakonske odredbe jeste uspostavljanje radnopravnog statusa svim zaposlenim koji su imali taj status 31. decembra 1991. godine bez obzira na razloge koji su doveli do prestanka radnog odnosa. Upravo je osnovni zadatak Kantonalne, odnosno Federalne komisije da utvrdi postojanje uvjeta iz člana 143. stav 2. za uspostavljanje radnopravnog statusa, što samo po sebi stavlja van snage rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa, pa se cijeli apelantičin tužbeni zahtjev čini neosnovanim. U prilog navedenom govori i činjenica da je apelantici po sili zakona prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine.
10. Rješavajući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-06-002614 od 9. aprila 2008. godine kojom je žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Ujedno, odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka nastalih povodom žalbe. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je apelantici rješenjem tuženog prestao radni odnos 20. aprila 1992. godine, te da je odlukom Upravnog odbora tuženog od 17. decembra 1997. godine odbijena apelantičina žalba i osporeno rješenje potvrđeno. Rješenjem Kantonalne komisije naloženo je tuženom da, u skladu sa odredbom člana 143. st. 2-4. ZOR-a, apelantici uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju posla, te da joj utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona, kao i da utvrdi visinu otpremnine i zaključi ugovor o otpremnini. Zaključkom Federalne komisije obustavljen je postupak po žalbi apelantice i tuženog protiv rješenja Kantonalne komisije. Rješenjem tuženog od 15. februara 2000. godine apelantica je upućena na čekanje posla počev od 5. februara 2000. godine, dok je rješenjem tuženog od 30. maja 2000. godine apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine uz naznaku da će se uslovi, način i isplata otpremnine utvrditi pismenim ugovorom. Tokom prvostepenog postupka utvrđeno je i to da je tuženi, postupajući po rješenju Kantonalne komisije, ponudio apelantici zaključenje ugovora o isplati otpremnine, što je apelantica odbila.
11. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pitanje uspostave radnopravnog statusa osobama kojima je radni odnos prestao prije stupanja na snagu ZOR-a regulisano je odredbom člana 143. stav 2. ZOR-a. Odredbom člana 143.a stav 1. ZOR-a predviđeno je da zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno odredbom člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a može podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji, a odredbom člana 143.c stav 2. tačka 1. ZOR-a je propisano da su odluke Federalne, odnosno Kantonalne komisije konačne i da podliježu sudskom preispitivanju.
12. Budući da je, prema pravilno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ni žalbom ne dovodi u pitanje, rješenjem Kantonalne komisije naloženo tuženom da, u skladu sa članom 143. ZOR-a, apelantici reguliše radnopravni status zaposlenika na čekanju posla, što je tuženi i učinio tako što je rješenjem od 5. februara 2000. godine apelanticu uputio na čekanje posla, a rješenjem od 30. maja 2000. utvrdio prestanak radnog odnosa, zbog čega je zaključkom Federalne komisije obustavljen postupak po apelantičinoj žalbi protiv rješenja Kantonalne komisije, pa je na taj način konačnom odlukom protiv koje nije zahtijevano sudsko preispitivanje odlučeno o apelantičinom radnopravnom statusu.
13. Prema odredbi člana 143. stav 3. ZOR-a, apelantici pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac za vrijeme čekanja posla, ali apelantica u tom dijelu nije postavila opredijeljen zahtjev, niti je predložila, a niti izvodila dokaze kojim bi se utvrdila visina naknade, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja i u tom dijelu zahtjev pravilno odbijen.
14. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava zaštićena Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), ne precizirajući niti jednu odredbu iz navedenog akta za koju smatra da je osporenim odlukama povrijeđena. Apelantica navodi da je radila kod tuženog do izbijanja ratnih sukoba, da joj je rješenjem tuženog prestao radni odnos 1. decembra 1992. godine, te da je do 1997. godine boravila u Njemačkoj kao izbjeglica. U svojim navodima apelantica opisuje tok postupka pred redovnim sudovima i komisijama i smatra da sudovi pri odlučivanju nisu brižljivo i savjesno ocijenili sve dokaze, da su proizvoljno tumačili materijalno pravo, jer su retroaktivno primijenili odredbe ZOR-a koji je stupio na snagu nakon što je apelantica pokrenula postupak, te «na taj način nije imala fer-postupak i pristup sudu». Apelantica je na kraju predložila da se osporene odluke ukinu kao protuzakonite.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud se prilikom odlučivanja kreće u okviru apelacionih navoda. Polazeći sa tog stanovišta Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje, jer su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, proizvoljno tumačili materijalno pravo tako što su retroaktivno primijenili odredbe ZOR-a koji je na snagu stupio nakon što je apelantica pokrenula postupak pred sudom. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je novi ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, dakle, u vrijeme trajanja postupka pred Općinskim sudom. U izmjenama i dopunama ZOR-a koje su objavljene u «Službenim novinama Federacije BiH» broj 32/00, i to odredbom člana 54, propisano je da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. ZOR-a. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula postupak radi uspostavljanja radnopravnog statusa pred Općinskim sudom 27. februara 1998. godine, a da je, prije nego što je postupak okončan, na snagu stupio novi ZOR kojim je regulisano pitanje radnopravnog statusa zaposlenika na čekanju posla, u smislu odredbe člana 143. st. 1. i 2. navedenog zakona. Postupajući po odredbi člana 143.a stav 4. ZOR-a kojom je propisano da, ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona sud će zahtjev ustupiti na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka, Kantonalni sud je, dosljedno primjenjujući citiranu odredbu, donio odluku o prekidu postupka i predmet ustupio nadležnoj Kantonalnoj komisiji. Dakle, s obzirom na to da se apelantičin zahtjev odnosio na uspostavu radnopravnog statusa prema odredbama člana 143. ZOR-a i na gore citirane odredbe, jasno je da redovni sudovi nisu proizvoljno tumačili i primjenjivali odredbe navedenog zakona, kako to apelantica tvrdi, pa ove navode Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. Apelantica se dalje žali da joj je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, onemogućen pristup sudu kao neodvojivi dio prava na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelantica u februaru 1998. godine pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom, koji je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, da je Kantonalni sud u žalbenom postupku, dosljedno primjenjujući odredbu člana 143.a stav 4. ZOR-a, prekinuo postupak i ustupio predmet Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje koja je svojim rješenjem naložila tuženom da apelantici uspostavi radnopravni status, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a. U postupku po žalbi Federalna komisija je donijela zaključak kojim je prekinut postupak zbog toga što je tuženi dostavio dokaz da je u cijelosti postupio po rješenju Kantonalne komisije. Budući da tuženi nije u cijelosti ispoštovao prvostepeno rješenje, apelantica je u junu 2005. godine podnijela prijedlog Općinskom sudu za nastavak postupka koji je prijedlog prihvatio i, nakon što je ponovno preispitao apelantičin tužbeni zahtjev, odbio ga kao neosnovan. Konačno, apelantica je protiv prvostepene presude podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je nakon preispitivanja osporene odluke žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Dakle, iz navedenog je jasno da je, upravo suprotno apelantičinim tvrdnjama, apelantica imala mogućnost da, nakon što je postupak pred Federalnom komisijom obustavljen, obnovi sudski postupak pred Općinskim sudom koji je donio odluku o meritumu apelantičinog tužbenog zahtjeva. Također, apelantica je iskoristila pravni lijek i uložila žalbu Kantonalnom sudu, koji je preispitao prvostepenu presudu iz čega proizlazi da apelantica nije imala samo formalan pristup sudu, već da su sudovi suštinski razmotrili njen tužbeni zahtjev, pa Ustavni sud i ove apelantičine navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica «nema opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U odnosu na apelantičine navode da su joj povrijeđena prava garantovana Međunarodnim paktom, koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno na pravičnost postupka koji je okončan osporenim presudama, što je zaštićeno standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati ove navode apelacije s obzirom na to da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije već razmotrio.
21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović