Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2555/09 («Metal Ferrum» d.o.o. Stolac)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2555/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2555/09, rješavajući apelaciju «Metal Ferruma» d.o.o. Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/05 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Metal Ferruma» d.o.o. Stolac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 53 0 P 008518 09 Gž od 8. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda Čapljina broj 07 53 P 008518 07 P od 7. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Metal Ferrum» d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 8. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 008518 09 Gž od 8. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda Čapljina (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 008518 07 P od 7. jula 2008. godine.

2. Slavojka Mihić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) tužbom je protiv apelanta pokrenula parnični postupak radi isplate za vrijeme čekanja posla i uplate doprinosa. U tužbi je navela da je bila zaposlenica kod apelanta od 1. juna 1973. godine, da se blagovremeno obratila apelantu za uspostavu radnopravnog statusa, da je zbog apelantovog nepostupanja Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) podnijela zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa. Kantonalna komisija je rješenjem koji je potvrdila Federalna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a od 23. februara 2007. godine naložila apelantu da tužiteljici uspostavi radnopravni status. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrdi da je zaposlenica tuženog i da se tuženi obaveže da joj isplati plaće za period od 1. maja 1992. godine do 24. septembra 2007. godine i da joj uplati doprinose za PIO/MIO. Svoj tužbeni zahtjev je konačno opredijelila nakon nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke na način što je u pogledu naknade za vrijeme čekanja posla zatražila iznos od po 200 KM mjesečno, ukupno 1.200,00 KM. Apelant je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva istakavši prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.

3. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj 07 53 P 008518 07 P od 7. jula 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je tužiteljicin tužbeni zahtjev djelomično usvojen, djelomično odbijen i odbačen. Stavom I izreke prvostepene presude apelant je obavezan da tužiteljici isplati iznos od 1.772,92 KM. Ovaj ukupni iznos odnosi se na naknadu za vrijeme čekanja posla za period od 1. februara do 5. maja 2000. godine i to u iznosu od 633,33 KM i na ime otpremnine prema članu 143. Zakona o radu FBiH u iznosu od 1.139,59 KM sa zateznom kamatom od 24. septembra 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. U stavu II izreke apelant je obavezan da tužiteljici uplati doprinose za PIO/MIO Mostar, koji se isplaćuju na teret poslodavca u korist Fonda PIO/MIO Mostar, za period od 1. januara 1990. godine do 3. aprila 1992. godine u iznosu od 203,80 KM, te doprinose za period od 1. februara do 5. maja 2000. godine u iznosu od 223,52 KM, odnosno sveukupno na ime doprinosa iznos od 427,32 KM. Stavom III izreke presude apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka. Iznad dosuđenih iznosa tužiteljicin tužbeni zahtjev je odbijen a dio zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da joj je radni odnos kod apelanta prestao 5. maja 2000. godine je odbačen.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je tužiteljica blagovremeno apelantu podnijela zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa i to 1. februara 2000. godine. Sporno je, kako je naveo Općinski sud, prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Nakon provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica prvostepeni sud je ocijenio da istaknuti prigovori nisu osnovani. Naime, kako je dalje navedeno, apelantova pasivna legitimacija je utvrđena iz Ugovora o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću od 12. decembra 1997. godine, kojim je u članu 2. propisano da je «Metal» d.o.o. Stolac koji je registrovan kod Višeg suda u Mostaru 7. oktobra 1991. godine u novoosnovano društvo unio svoju imovinu i prava, a članom 30. istog Ugovora je propisano da radnici «Metala» na dan zaključenja ovog ugovora ostaju u novoosnovanom preduzeću «Metal Ferrum» d.d. Stolac. Uvidom u navedeni Ugovor, Općinski sud je utvrdio da su ugovor zaključili «Metal» d.d. Stolac i «Ferrum commerce» d.o.o. Makarska i da će poslovati kao preduzeće pod imenom «Metal Ferrum» d.o.o. Stolac sa sjedištem u Stocu. S obzirom na ovakvo utvrđenje, Općinski sud nije poklonio vjeru apelantovim tvrdnjama da su Metal d.d. i Metal Ferrum d.o.o. Stolac dva odvojena pravna subjekta, naročito zbog toga što Općinski sud Mostar prilikom izdavanja uvjerenja nije imao na raspolaganju činjenicu koja je pravno značajna i odlučna a to je da su u konkretnom slučaju domaće i strano pravno lice osnovali društvo sa ograničenom odgovornošću, u smislu odredbe iz člana 49. Zakona o preduzećima FBiH. U pogledu visine naknade za vrijeme čekanja posla, Općinski sud je ocijenio da je djelomično osnovan apelantov prigovor budući da tužiteljici naknada za vrijeme čekanja posla pripada od dana podnošenja zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa a ne od stupanja na snagu ZOR-a (ZOR stupio na pravnu snagu 5. novembra 1999. godine). Dakle, tužiteljici je dosuđena naknada za vrijeme čekanja posla za period od tri mjeseca i pet dana u iznosu od 633,33 KM. U pogledu zahtjeva za isplatu otpremnine, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica bila u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, da se pismenim putem blagovremeno obratila poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa i da u međuvremenu nije zasnivala radni odnos kod drugog poslodavca, zbog čega se smatra zaposlenicom na čekanju posla. U odredbi člana 143. stav 4. ZOR-a, kako je dalje istakao Općinski sud, propisano je da ukoliko uposlenik ne bude pozvan na rad po isteku šest mjeseci od stupanja na snagu ZOR-a, prestaje mu radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, uz pravo na otpremninu. S obzirom na to da tužiteljica ima 19 godina radnog staža, otpremnina joj je obračunata po koeficijentu 2,66 a ne 3,00 kako je tražila. U pogledu zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa za PIO/MIO, sud je odlučio u skladu sa odredbom člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Odbačen je dio zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da joj se utvrdi status radnice na čekanju posla i prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine jer taj pravni odnos kao nesporan nije bilo potrebe utvrđivati, a tužiteljici je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine.

5. Kantonalni sud je apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude odbio kao neosnovanu Presudom broj 53 0 P 008518 09 Gž od 8. juna 2009. godine. Kantonalni sud je potvrdio činjenično utvrđenje i primjenu materijalnog prava posebno naglasivši da su navodi u pogledu apelantove pasivne legitimacije pravilni, te da razloge koje je istakao prvostepeni sud prihvata kao svoje. Apelant, kako je dalje navedeno, kao novoosnovano preduzeće odgovara i za obaveze svog osnivača. Osim toga, apelant je svoju pasivnu legitimaciju potvrdio i ulaganjem žalbe na rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a.

6. Apelant smatra da su mu presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže nepotpuno i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i time što su redovni sudovi koji su donijeli pobijane presude pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant tvrdi da su ga redovni sudovi neopravdano obavezali na ispunjenje obaveze prema tužiteljici, iako u konkretnoj situaciji nema pasivnu legitimaciju za uspostavu takve novčane obaveze. Smatra da sudovi nisu jasno obrazložili razloge zbog kojih je njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije odbijen, te da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. Povredu prava na imovinu vidi u neopravdano uspostavljenoj obavezi da tužiteljici isplati određene novčane iznose.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2555/09 («Metal Ferrum» d.o.o. Stolac) | Sudska praksa | Aktio