Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2590/09 (S. K.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2590/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2590/09, rješavajući apelaciju Svjetlane Kerkez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svjetlane Kerkez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000343 od 14. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-486/05 od 12. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-447/02-B od 1. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svjetlana Kerkez (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Amir Salihagić i Armin Mušija iz Sarajeva, podnijela je 14. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-
000343 od 14. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-486/05 od 12. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-447/02-B od 1. decembra 2004. godine.
2. JP BH pošta - Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) Odlukom broj 10.1-3.2.-11768/01 od 6. novembra 2001. godine apelantici je, u skladu sa članom 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), utvrdio status radnika na čekanju posla za period od 20. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, te odredio da joj se u navedenom periodu ima isplaćivati naknada plate u iznosu od 82 KM mjesečno.
3. Apelantica je 5. novembra 2002. godine podnijela tužbu Općinskom sudu tražeći da se utvrdi da su joj Odlukom tuženog broj 10.1-3.2.-11768/01 od 6. novembra 2001. godine povrijeđena prava iz radnog odnosa, te da se tuženom naloži da joj uspostavi radnopravni status i rasporedi je na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, a za slučaj da to ne učini, da se obaveže da joj isplati naknadu plate u mjesečnom iznosu koji odgovara prosječnoj plati radnika njene stručne spreme kod tuženog, i to od 5. maja 2001. godine pa do primanja na rad. Apelantica je tvrdila da je tuženi navedenom odlukom povrijedio njena prava iz člana 143. stav 8. ZOR-a na način da je u periodu od jedne godine, od kada joj je prestao status radnika na čekanju posla, zapošljavao druga lica koja imaju istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme kao i ona.
4. Općinski sud je Presudom broj PR-447/02-B od 1. decembra 2004. godine apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je konstatovano da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev da se poništi Odluka broj 10.1-3.2.-11768/01 od 6. novembra 2001. godine jer je utvrđeno da je tuženi u svemu postupao u skladu sa članom 143. ZoR-a, s obzirom na to da je apelantici uspostavio radnopravni status, utvrdio naknadu plate za vrijeme čekanja, te po sili zakona utvrdio prestanak radnog odnosa. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je neosnovan i apelantičin zahtjev da se tuženi obaveže da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, te da joj od prestanka statusa zaposlenika na čekanju posla, tj. 5. maja 2000. godine, pa do vraćanja na posao isplati naknadu plate. Bez značaja je ocijenjena činjenica da je tuženi izvršio prijem 16 radnika nakon što je apelantici prestao radni odnos, a s obzirom na to da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da se radilo o radnicima tuženog koji su imali status radnika na čekanju posla, a na temelju čega je zaključeno da tuženi nije prekršio član 143. stav 8. ZOR-a. Najzad, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije relevantan spisak Matične evidencije aktivnih osiguranika tuženog iz Federalnog zavoda PIO/MIO za 2000. i 2001. godinu kao dokaz na okolnost da je tuženi, pored navedenih 16 radnika, u spornom periodu primao i druge radnike koji nisu imali uspostavljen radnopravni status kod tuženog, jer se njime ne dokazuje o kakvom stručnom profilu novozaposlenih radnika se radi.
5. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-486/05 od 12. decembra 2007. godine apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. Kantonalni sud se u potpunosti saglasio sa ocjenom prvostepenog suda da je tuženi u svemu postupao u skladu sa članom 143. ZOR-a. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da tuženi, prijemom 16 radnika kojim je priznao status radnika na čekanju posla, nije povrijedio član 143. stav 8. ZOR-a. Dalje, apelantica je u žalbi istakla da je povrijeđen član 102. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da joj je onemogućeno da iznosi činjenice i dokaze na kojim je zasnivala svoj tužbeni zahtjev u skladu sa čl. 7. i 77. navedenog zakona. U prilog ovih tvrdnji u žalbi je istaknuto da je prvostepeni sud odbio da na glavnoj raspravi provede dokaz čitanjem zapisnika iz predmeta broj PR-446/02, a koji je sadržavao izjavu u tom postupku bivšeg direktora tuženog, saslušanog u svojstvu svjedoka, iz koje proizlazi da je tuženi u relevantnom periodu primao i druge radnike, a ne samo radnike kojim je priznao status radnika na čekanju posla. Apelantica je istakla da je ova izjava data 7. septembra 2004. godine, kada je već bilo zaključeno pripremno ročište u njenom predmetu, a što je smatrala opravdanim razlogom da se provođenje ovog dokaza predloži i dozvoli i na glavnoj raspravi. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantičin navod da je prvostepeni sud povrijedio član 102. Zakona o parničnom postupku, te s tim u vezi čl. 7. i 77. istog zakona, jer je apelantica na pripremnom ročištu predložila dokaze na kojim je zasnivala svoj tužbeni zahtjev, ali da je propustila da predloži saslušanje bivšeg direktora tuženog kao svjedoka.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000343 od 14. maja 2009. godine apelantičinu reviziju, izjavljenu protiv presude drugostepenog suda, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju uvida u spis utvrđeno da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tuženi u svemu postupao u skladu sa članom 143. ZoR-a, te, u skladu s tim, odbili apelantičin tužbeni zahtjev. Dalje, neosnovanim je ocijenjen i apelantičin revizioni navod da su nižestepeni sudovi povrijedili pravila postupka, jer nisu prihvatili dokaz - uvid i čitanje zapisnika iz drugog predmeta koji je sadržavao izjavu bivšeg direktora tuženog, da je tuženi i u relevantnom periodu primao, pored radnika kojim je priznao status radnika na čekanju posla, i druge radnike. U vezi s tim, Vrhovni sud se saglasio sa stavom Kantonalnog suda da je apelantica imala mogućnost da predloži saslušanje bivšeg direktora kao svjedoka i u svom predmetu, da je to propustila da učini, te je istakao da čitanje njegove izjave date u drugom postupku kao posrednog dokaza nije prihvatljivo, jer se radi o drugom parničnom postupku. Najzad, pravilnim je ocijenjen i zaključak nižestepenih sudova da za odluku u konkretnoj pravnoj stvari nije bio relevantan dopis Federalnog zavoda PIO/MIO-
Spisak matične evidencije aktivnih osiguranika tuženog, a kojim je apelantica željela dokazati da su u spornom periodu, pored 16 radnika tuženog koji su bili na čekanju posla, primani i radnici koji nisu imali priznat ovakav status s obzirom na to da se iz njega ne vidi o kom stručnom profilu radnika se radi. Pri tome, posebno je istaknuto i da iz navedene evidencije nije vidljivo, a apelantica u tom pravcu nije navela niti jedno ime radnika, koji su od 23 radnika navodno primljena bez uspostavljenog statusa radnika na čekanju posla. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, u skladu sa članom 123. stav 1. a u vezi sa članom 7. ZPP, stranke imaju obavezu da dokažu činjenice na kojim zasnivaju svoj tužbeni zahtjev, a da apelantica to nije učinila, pa da je pozivanje na povredu prava na pravično suđenje i pristup sudu samo paušalno i bez uporišta u stanju spisa.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema apelantičinom mišljenju, ogleda se u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a zbog činjenice da joj je uskraćena jednakost u postupku, jer je odbijen njen prijedlog da se provede dokaz koji je ona smatrala relevantnim za pravilno odlučivanje. U vezi s tim, apelantica posebno ističe da je neprihvatljiv zaključak Vrhovnog suda, a kojim je podržan stav nižestepenih sudova, da provođenje dokaza čitanjem zapisnika iz drugog predmeta koji je sadržavao iskaz svjedoka, bivšeg direktora tuženog, kao posrednog dokaza, nije prihvatljiv, jer se radi o drugom parničnom predmetu. Prema apelantičinom mišljenju, zapisnik u konkretnom slučaju predstavlja javnu ispravu, jer sadrži sve elemente propisane zakonom, a pošto je sačinjen 7. septembra 2004. godine, ona nije imala mogućnost da ga predloži kao dokaz na pripremnom ročištu u njenom predmetu koje je održano 26. juna 2004. godine. U prilog relevantnosti ovog dokaza, apelantica ističe i da je bivši direktor tuženog u svojstvu svjedoka dao iskaz u predmetu koji je i činjenično i pravno identičan njenom, a na tamelju čega je nesporno da je tuženi postupao suprotno članu 143. stav 8. ZOR-a, tj. da je u roku od jedne godine nakon što je njoj prestao radni odnos zapošljavao druga lica koja imaju istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme. Najzad, apelantica smatra da su sudovi prozvoljno ocijenili dokaze koje je uspjela izvesti na glavnoj raspravi, i to: spisak zaposlenika koji su u spornom periodu primljeni u radni odnos samo u jednoj poslovnici tuženog, te odluku tuženog o prijemu 16 zaposlenika u statusu radnika na čekanju posla, a u pogledu koje posebno ističe da je zapošljavanje vršeno bez bilo kakvih kriterija, što je protivno odredbama ZOR-a, međunarodnim konvencijama, kao i stajalištu Ustavnog suda izraženom u Odluci broj U 38/02, a što je za posljedicu imalo kršenje apelantičinog prava i diskriminaciju prema njoj. Relevantni propisi
8. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03 ) relevantne odredbe glase:
Član 143. Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (…)
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zakon za statistiku. (…)
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na apelantičine tvrdnje da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer nisu prihvatili dokaze koje je ona ponudila, te da su zbog toga i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U kontekstu činjenica konkretnog predmeta i apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi pretežno ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2074/07 od 24. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u službenom glasniku dostupna na webstranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da zapaža «da su apelanti postavili tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog kojima im je utvrđen prestanak radnog odnosa smatrajući da im, u skladu sa članom 143. ZOR-a, pripada pravo da ih poslodavac vrati na posao uz sva pripadajuća prava iz radnog odnosa» (tačka 34), te je dovodeći taj predmet u kontekst prakse Ustavnog suda u sličnim slučajevima zaključio da je u tom predmetu «tuženi dokazao da osporavana rješenja nisu donesena suprotno odredbama člana 143. ZOR-a. Iz navedenog proizlazi da procjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, u smislu prava na pravičan postupak, niti je apelantima tokom postupka nametan bilo kakav pretjeran teret u smislu dokazivanja svojih navoda» (tačka 36).
13. Dovodeći ovu apelaciju u kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi činjenično utvrđenje zasnovali na ocjeni dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, pri čemu su u obrazloženju odluka za svoje zaključke o utvrđenom činjeničnom stanju naveli detaljne razloge. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje, a suprotno apelantičinim navodima, da su u obrazloženjima osporenih odluka dati jasni i obrazloženi razlozi zbog kojih nisu bili prihvaćeni dokazi koje je apelantica predložila, odnosno zbog čega se na temelju ovih dokaza nisu mogle utvrditi činjenice koje je apelantica njima željela dokazati. Dalje, obrazloženja sudova u ovom dijelu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i zanemarivanja obaveze u pogledu savjesne i brižljive ocjene dokaza. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili da je tuženi u svemu postupao u skladu sa članom 143. ZOR-a, a da apelantica nije dokazala, u smislu člana 123. stav 1. a u vezi sa članom 7. ZPP, da je tuženi, suprotno članu 143. stav 8. ZOR-a, primao druge radnike u periodu od jedne godine nakon što je njoj prestao status radnika na čekanju posla. Shodno navedenom, Ustvani sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
15. Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji izričito ne navodi povredu prava na zaštitu od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali je u apelaciji navela da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, i to: spisak zaposlenika koje u spornom periodu tuženi primio u jednu poslovnicu, te odluku tuženog o prijemu-vraćanju na posao 16 zaposlenika sa statusom radnika na čekanju. U pogledu ove odluke posebno je istakla da prijem navedenih radnika u radni odnos nije zasnovan na bilo kakvim kriterijima, a što je, prema njenom mišljenju „protivno odredbama Zakona o radu, Međunarodnim konvencijama, kao i stajalištu Ustavnog suda izraženom u Odluci broj U 38/02, a što je za posljedicu imalo kršenje prava tužiteljice (apelantice) i diskriminaciju prema njoj“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da iz ovih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju u vezi sa povredom prava na pravično suđenje.
16. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
17. U pogledu apelantičinog pozivanja na stajalište Ustavnog suda zauzeto u Odluci broj U 38/02 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/04, S.B.), Ustavni sud podsjeća da je u ovom predmetu utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog činjenice da je apelantica pokrenula radni spor pred sudovima koji su odbili da odlučuju u meritumu zbog nenadležnosti i njen predmet proslijedili nadležnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a koja, po ocjeni Ustavnog suda, nije imala nadležnost da meritorno odluči o apelantičinom zahtjevu za vraćanje na posao koji je istakla u postupku pred sudovima. Također, razmatrajući apelantičine navode da je žrtva diskriminacije zbog svog etničkog porijekla, Ustavni sud je, u okolnostima konkretnog slučaja, zaključio da je načinom primjene člana 143. ZOR-a povrijeđeno apelantičino pravo na nediskriminaciju.
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantica ne navodi niti jedan osnov po kom smatra da je diskriminisana. Apelantičini navodi da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze već su detaljno razmotreni i ocijenjeni kao neosnovani u dijelu ove odluke u kom su razmotreni navodi o povredi prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantičino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj U 38/02 paušalno i da nije ničim pokrijepljeno, te da se okolnosti konkretnog slučaja bitno razlikuju od činjeničnih i pravnih pitanja koja su razmatrana u citiranoj odluci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i apelantičini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović