Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2759/08 (D. B.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2759/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2759/08, rješavajući apelaciju Darinka Bilaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darinka Bilaća podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 256 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 629 od 16. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Darinko Bilać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 11. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 256 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 629 od 16. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 629 od 16. aprila 2008. godine obavezan je tuženi «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.139,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. oktobra 2007. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 241,48 KM. Stavom dva izreke presude odbijen je ostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se na ime naknade plaće za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine isplati iznos u visini od šest zajamčenih plaća.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da mu je 5. decembra 2006. godine rješenjem tuženog kao poslodavca uspostavljen radnopravni status, te mu je istovremeno tom odlukom utvrđen prestanak radnog odnosa zaključno sa 5. majem 2000. godine. Također je navedeno da je apelant tužbom potraživao isplatu otpremnine u iznosu od 1.487,73 KM i naknadu plaća u iznosu od 1.139,60 KM za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine. Sud je, dalje, naveo da je članom 143. stav 3. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da zaposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće (član 143. stav 3. ZOR-a), ali da u tom statusu može ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona (član 143. stav 1. ZOR-a), a da zaposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u tom roku, prema članu 143. stav 4. ZOR-a, prestaje radni odnos. Sud je naveo da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine. Navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da apelant nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci, te da mu je radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine. Istaknuto je da je pravo na naknadu plaće jedno od prava iz radnog odnosa, a da se apelant nakon 5. maja 2000. godine ne nalazi u radnom odnosu, te da mu ne može ni pripadati pravo na naknadu plaće nakon ovog datuma. Stoga je taj dio tužbenog zahtjeva sud ocijenio neosnovanim i u tom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. S druge strane, sud je naveo da, shodno članu 143. ZOR-a, zaposleniku na čekanju posla koji ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. Budući da je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima 19 godina, 5 mjeseci i 11 dana staža osiguranja, sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu otpremnine a visina otpremnine je utvrđena na način propisan članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-000 256 od 17. jula 2008. godine odbijena je žalba apelanta i tuženog i prvostepena presuda je potvrđena u cijelosti. Navedeno je da je apelant pobijao presudu u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev, a da je tuženi pobijao visinu dosuđene otpremnine preko iznosa od 973,56 KM. Sud je, zatim, naveo da je apelant stekao status zaposlenika na čekanju, što nije sporno među strankama, te da mu je, s obzirom na to da nije pozvan na rad, radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, kao što je propisano članom 143. ZOR-a. Sud je citirao odredbu ovog člana, te istakao da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, a da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a stupio na snagu 7. septembra 2000. godine. Dalje je navedeno da iz odredbe člana 143. ZOR-a proizlazi da zaposleniku na čekanju, što može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu zakona, dakle do 5. maja 2000. godine, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Sud je naveo da u situaciji kad zaposleniku, zbog toga što nije pozvan na rad, prestane radni odnos po sili zakona zaključno sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, kako je to apelant zahtijevao. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud odbijajući ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva, suprotno navodima žalbe, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoj stav o neosnovanosti zahtjeva za isplatu plaća dao valjane razloge a osobito imajući u vidu činjenicu da je sud dužan postupati u granicama zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Dalje, sud je istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude ne može utjecati ni stav prvostepenog suda izražen u nekom ranijem predmetu, bez obzira na to što je takvu odluku potvrdio drugostepeni sud. Istaknuto je da apelant, pozivajući se na iskazanu sudsku praksu, gubi iz vida da sadržaj drugostepene odluke isključivo zavisi od razloga navedenih u žalbi, te da se može desiti da prvostepeni sud donoseći svoju odluku prekorači tužbeni zahtjev, ali da će, ukoliko stranka u tom dijelu žalbom ne pobija presudu, takva presuda postati pravomoćna.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama, u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu plaća, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant navodi da mu po osnovu člana 143. ZOR-a pripada pravo i na nadoknadu šest (6) plaća i navodi da je Kantonalni sud iskazao takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da su: «[…] redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja».

10. S obzirom na to da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su odbili apelantovo potraživanje za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada mu je radni odnos prestao po sili zakona, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 2758/08.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant, također, navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada», koje je zajamčeno čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Stoga, kako su apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na rad i zaradu po osnovu rada u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su takvi navodi očigledno (prima facie) neosnovani pa ih neće posebno obrazlagati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2759/08 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio