Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2769/08 (I. C. i B. G.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2769/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2769/08, rješavajući apelacije Ivana Cigića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ivana Cigića i Brune Gugića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 352 od 6. oktobra 2008. godine i broj 008-0-Gž-

08-000 261 od 17. jula 2008. godine i presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 627 od 30. aprila 2008. godine i broj 064-0-P-07-000 527 od 14. aprila 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Cigić i Bruno Gugić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnijeli su 12. septembra 2008. godine i 22. oktobra 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 352 od 6. oktobra 2008. godine i broj 008-0-Gž-08-000 261 od 17. jula 2008. godine i presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 627 od 30. aprila 2008. godine i broj 064-0-P-07-000 527 od 14. aprila 2008. godine.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 2769/08 i AP 3355/08 spoji u jedan predmet pod brojem AP 2769/08, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Presudama Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 627 od 30. aprila 2008. godine i broj 064-0-

P-07-000 527 od 14. aprila 2008. godine obavezana je tužena «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima, na ime otpremnine, isplati iznose od po 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. augusta 2007. godine, odnosno 15. oktobra 2007. godine do isplate, te da im naknadi troškove spora u iznosu od po 275,20 KM. Stavom drugim izreke presuda odbijen je ostali dio tužbenih zahtjeva apelanata.

4. U obrazloženju presuda je navedeno da su apelanti u tužbi naveli da im je rješenjima tužene, kao poslodavca, od 5. decembra 2006. godine i 22. marta 2007. godine uspostavljen radnopravni status, te da su apelanti tužbom potraživali isplatu otpremnine i naknadu plaće za period od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine. Navedeno je da je članom 143. stav 3. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da uposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće, ali da u tom statusu može ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona (član 143. stav 1), a da uposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u tom roku, prema članu 143. stav 4. ZOR-a, prestaje radni odnos. Sud je naveo da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine. Navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da apelanti nisu pozvani na rad u roku od šest mjeseci, te da im je radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine, kao i da je deklaratornim rješenjima poslodavca, tj. tužene od 5. decembra 2006. godine i 22. marta 2007. godine samo konstatiran prestanak radnog odnosa apelanata. Istaknuto je da je pravo na naknadu plaće jedno od prava iz radnog odnosa, a da se apelanti nakon 5. maja 2000. godine ne nalaze u radnom odnosu, te da im ne može ni pripadati pravo na naknadu plaće nakon ovog datuma. Stoga je taj dio tužbenih zahtjeva apelanata sud odbio, ocijenivši ga neosnovanim. S druge strane, sud je naveo da, shodno članu 143. ZOR-a, zaposleniku na čekanju posla koji ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. Budući da je među parničnim strankama bilo nesporno da apelanti imaju više od 20 godina staža osiguranja, sud je udovoljio tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu otpremnine, a visina otpremnine je utvrđena na način propisan članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a.

5. Presudama Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 352 od 6. oktobra 2008. godine i broj 008-0-Gž-08-000 261 od 17. jula 2008. godine odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i prvostepene presude potvrđene u cijelosti. Navedeno je da su apelanti pobijali presude u dijelu u kojem su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi, a da je tužena pobijala visinu dosuđene otpremnine preko iznosa od 1.098,00 KM, koji je naveden u početnom bilansu tužene. Sud je, zatim, naveo da su apelanti stekli status zaposlenika na čekanju, što nije sporno među strankama, te da im je, s obzirom na to da nisu pozvani na rad, radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, kao što je propisano članom 143. ZOR-a. Sud je citirao odredbu ovog člana, te istakao da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, a da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a stupio na snagu 7. septembra 2000. godine. Dalje je navedeno da iz odredbe člana 143. ZOR-a proizlazi da zaposleniku na čekanju, što može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu Zakona, dakle, do 5. maja 2000. godine, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Sud je naveo da u situaciji kad zaposleniku, zbog toga što nije pozvan na rad, prestane radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, kako su to apelanti zahtijevali. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud, odbijajući ovaj dio tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu naknade plaća za šest mjeseci nakon prestanka radnog odnosa, pravilno postupio, imajući u vidu činjenicu da je sud dužan kretati se u granicama postavljenih zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Dalje, sud je istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepenih presuda ne može utjecati ni stav prvostepenog suda izražen u nekom ranijem predmetu bez obzira na to što je takvu odluku potvrdio drugostepeni sud. Istaknuto je da apelanti gube iz vida, pozivajući se na iskazanu sudsku praksu, da sadržaj drugostepene odluke isključivo zavisi od razloga navedenih u žalbi, te da se može desiti da prvostepeni sud, donoseći svoju odluku, prekorači tužbeni zahtjev, ali da će, ukoliko stranka u tom dijelu žalbom ne pobija presudu, takva presuda postati pravomoćna.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama u dijelu u kojem je odbijen njihov zahtjev za isplatu plaća povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelanti navode da im po osnovu člana 143. Zakona o radu pripada pravo i na nadoknadu šest plaća i navode da je Kantonalni sud iskazao takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelanti su dostavili uz apelacije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2758/08 (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio, u pogledu navodne povrede apelantovog prava na pravično suđenje, da „su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan, a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja“. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da „apelant nema 'opravdan zahtjev' koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati“.

10. S obzirom na to da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, također, navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad zagarantovano čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant i u ovom dijelu apelacije žali na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih i procesnih propisa. S obzirom na to da je isto pitanje, u okviru navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2769/08 (I. C. i B. G.) | Sudska praksa | Aktio