Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2774/08 (R. K.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2774/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2774/08, rješavajući apelaciju Ramize Karalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramize Karalić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001140 od 26. juna 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-07-000-192 od 3. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiza Karalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Zoran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je 12. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001140 od 26. juna 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-07-000-192 od 3. maja 2007. godine.
2. Apelantica je 22. juna 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv SŠS „Silvije Strahimir Kranjčević“ Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povratka na posao i isplate.
3. Presudom Općinskog suda broj 066-0-P-07-000 009 od 9. marta 2007. godine usvojen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji je glasio: «Utvrđuje se da tužiteljici Ramizi Karalić nije prestao radni odnos kod tuženika koji je zasnovan 1979. godine, te je tuženik dužan da sa tužiteljicom uspostavi radnopravni odnos na način da sa njome potpiše ugovor o radu na radno mjesto čistačice na neodređeno vrijeme u skladu sa Zakonom o radu, a sve u roku od 15 dana po donošenju ove presude i pod prijetnjom izvršenja. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 540,00 KM u roku od 15 dana.» Stavom 2. izreke iste presude apelantičin višak tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 300 KM za svaki mjesec, počevši od 1. jula 2003. godine do konačnog povrata na posao, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, odbijen je.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je dokazni postupak proveden saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke i svjedoka Janka Zrne, direktora tuženog do 2004. godine, uvidom u Rješenje o uspostavi radnopravnog statusa broj 309-2/2005 od 22. septembra 2005. godine, Odluku broj 335-3/05 od 12. oktobra 2005. godine, Rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 10-/2-34-407/00 od 13. avgusta 2003. godine, te kopiju radne knjižice. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je apelantica u julu 1993. godine upućena na čekanje i da joj je, u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), priznat status zaposlenika na čekanju posla. Također, među strankama u postupku nije bilo sporno da je apelantici rješenjem tuženog od 22. septembra 2005. godine prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine, kao i to da je apelantica NKV djelatnica.
5. Apelantica je tokom postupka saslušana u svojstvu parnične stranke. Tokom saslušanja je izjavila «da je na posao prestala dolaziti tokom jula 1993. godine, kada je došlo do sukoba između Hrvata i Bošnjaka, te da je tada 'otpala' ona, Đuma Murga, Fahro Terzić i Ale Kamber». Apelantica je u svom iskazu još navela da nije dobila nikakvo rješenje od tuženog i da su tada bile zaposlene četiri čistačice koje su ostale da rade, a da je ona udaljena sa posla, da od 1993. godine nije dobila nikakvu naknadu plaće, te da danas na njenom radnom mjestu radi druga osoba.
6. Svjedok Janko Zrno je u svom iskazu naveo da apelantici nije uručeno pismeno rješenje i da mu nije poznato kakav je bio apelantičin status poslije 1993. godine. Istakao je i to da se sjeća da je apelantica dolazila kod njega i usmeno tražila povrat na posao. U svom iskazu tadašnji direktor tuženog je još naveo da mu je poznato da kod tuženog trenutno radi pet čistačica i da su uglavnom NKV djelatnice. Na kraju svog iskaza svjedok je naveo da mu je poznato da je tuženi nakon 1993. godine pa do danas primao nove čistačice i da ih je i otpuštao, ali samo na njihov vlastiti zahtjev.
7. Na temelju ovih iskaza Općinski sud je zaključio da je apelantica neopravdano udaljena sa radnog mjesta čistačice, budući da je bivši direktor u svom iskazu jasno naveo da je tuženi od 1993. godine do danas primao nove čistačice. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantičin iskaz nije u suprotnosti sa iskazom saslušanog svjedoka, pa je tuženi, prema ocjeni Općinskog suda, apelanticu mogao vratiti na posao. Prema Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kao uvjet za raspoređivanje na radno mjesto čistačica traži se NKV djelatnik, a broj izvršitelja je pet. Dakle, na temelju navedenog, apelantica u potpunosti ispunjava uvjete za to radno mjesto.
8. U svom obrazloženju Općinski sud je istakao da je odredbom člana 5. stav 1. ZOR-a propisano da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, socijalnog i drugogo porijekla u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proistječu iz radnog odnosa. Prema citiranoj odredbi, stav 3. tačka 2. ZOR-a, ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije, dok je tačkom 3. citiranog člana određeno da, ukoliko se utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će radi primjene ove odredbe naložiti vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguranje ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa. Tuženi nije, u smislu odredbe člana 5. stav 3. tačka 2. ZOR-a, dokazao da u odnosu na tužiteljicu nije počinio diskriminaciju. Članom II/4. Ustav Bosne i Hercegovine, također, osigurava ustavnu zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila isplatu neisplaćenih plaća, sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio jer apelantica na okolnost visine plaće nije predlagala dokaze.
9. Apelantica i tuženi su se žalili Kantonalnom sudu. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-
GŽ-07-000-192 od 3. maja 2007. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, kao i odluka o troškovima postupka, te je u pogledu naknade troškova postupka odlučeno da svaka strana snosi svoj dio troškova. Stavom 2. izreke presude apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je pobijanu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i u granicama odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je utvrdio da je žalba tuženog utemeljena, a apelantičina žalba neutemeljena. Prema stanju spisa, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog, da je u julu 1993. godine upućena na čekanje i da joj je priznat status zaposlenika na čekanju Rješenjem Kantonalne komisije broj 10/2-34-407/00 od 13. avgusta 2003. godine. Citiranim rješenjem tuženom je naloženo da apelantici riješi radnopravni status, u skladu sa članom 143. ZOR-a, pa je nakon toga tuženi donio rješenje o uspostavi radnopravnog statusa kojim je apelantici prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu. Protiv ovog rješenja apelantica je uložila prigovor koji je Školski odbor tuženog odbio.
11. Kantonalni sud je u svom obrazloženju istakao da je apelantica podnijela prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Herecegovinu (u daljnjem tekstu: Dom za ljudska prava) žaleći se na povredu prava na pristup sudu u postupku za uspostavu radnopravnog statusa i na diskriminaciju u uživanju prava na rad i pravične i povoljne uslove rada. U svojoj odluci o prihvatljivosti i meritumu u predmetu broj CH/99/2775 od 13. septembra 2006. godine Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je utvrdila da apelantičina prijava ne otkriva da postoji povreda prava i sloboda zagarantovanih Sporazumom, ocijenivši da je prijava u dijelu koji se odnosi na diskriminaciju neosnovana. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantica ni tokom prvostepenog postupka svoje navode o diskriminaciji nije potkrijepila dokazima.
12. U svom obrazloženju Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 8. ZOR-a kojom je regulisano da, ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ukoliko bi tuženi i zaposlio drugo lice, suprotno odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, tuženi time čini prekšaj iz odredbe člana 140. stav 1. tačka 55. ZOR-a za koji se izriče novčana kazna. Dakle, Kantonalni sud smatra da nepoštivanje ove odredbe ne utječe na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, nego za sobom povlači samo prekršajnu odgovornost, pa ako tuženi i zaposli drugu osobu, to ne utječe na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa.
13. Budući da je tuženi u potpunosti ispoštovao odredbu člana 143. ZOR-a na način da je apelantici uspostavio radnopravni status zaposlenika na čekanju posla, te joj utvrdio prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu, to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, valjalo uvažiti žalbu tuženog i odbiti ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, jer je zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.
14. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001140 od 26. juna 2008. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je neosnovan apelantičin prigovor istaknut u reviziji o postojanju povreda odredaba ZPP učinjenih pred drugostepenim sudom jer, upravo suprotno, Vrhovni sud smatra da je drugostpeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za svoju odluku dao jasne i pravilne razloge u skladu sa odredbom člana 231. ZPP, a koje u potpunosti prihvata i ovaj sud.
15. Na temelju provedenih dokaza nižestepeni sudovi su utvrdili da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog od 1979. godine, da je u julu 1993. godine usmeno upućena na čekanje posla, da je 31. decembra 1991. godine zatečena u radnom odnosu kod tuženog, da se obraćala tuženom da joj se riješi radnopravni status, da je nakon stupanja na snagu ZOR-a podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji, koja je rješenjem od 13. avgusta 2003. godine usvojila žalbu i apelantici priznala status zaposlenika na čekanju posla, u skladu sa članom 143. st. 2. i 4. ZOR-a, da je tuženi rješenjem od 22. septembra 2005. godine apelantici uspostavio radnopravni status zaposlenika na čekanju posla za period od jula 1993. godine do 5. maja 2000. godine, kada joj je radni odnos prestao po sili zakona uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 KM. Na ovako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo (član 143. ZOR-a) kada je preinačio prvostepenu presudu i odlučio kao u izreci svoje odluke, a posebno imajući u vidu utvrđenja nižestepenih sudova da je tužiteljici, u skladu sa članom 143. st. 2. i 4. ZOR-a, uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla, da tuženi apelanticu nije pozvao na rad, pa joj je radni odnos prestao po sili zakona sa 5. majem 2000. godine.
16. Apelantičini prigovori da joj je radni odnos prestao zbog toga što je Bošnjakinja, pa da je u tom smislu diskriminirana su neosnovani zbog razloga navedenih u obrazloženju drugostepene presude, jer tužiteljici nije prestao radni odnos zbog razloga navedenih u odredbi člana 5. ZOR-a, budući da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da u konkretnom slučaju apelantica nije ni podnijela očigledan dokaz diskriminacije. Prema mišljenju Vrhovnog suda, i drugi prigovori revizije koji se odnose na prestanak apelantičinog radnog odnosa zbog diskriminacije nemaju utjecaja, jer je, prema ocjeni ovog suda, radni odnos apelantici prestao po sili zakona i on se ne može dovesti u kontekst sa diskriminacijom, što je potvrđeno i Odlukom o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava broj CH/99/2775 u kojoj nisu utvrđene povrede koje se odnose na diskriminaciju.
17. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da je stav sudova potpuno pogrešan, jer je čin diskriminacije posredno potvrđen kako apelantičinim iskazom, tako i drugim dokazima koji su provedeni. Nesporno je da je upućena na čekanje posla u julu 1993. godine usmeno, bez ikakvog obrazloženja joj je rečeno da više ne dolazi na posao. Apelantica smatra da je razlog zbog kojeg je ostala bez posla isključivo njena nacionalna i vjerska pripadnost, jer njeno radno mjesto nije ukinuto, da su na njeno radno mjesto zapošljavane druge djelatnice, što je potvrdio u svom iskazu tadašnji direktor tuženog koji je istakao da su se nakon 1993. godine primale i otpuštale osobe koje su radile na njenom radnom mjestu, a da ona nikada nije pozvana na posao. Prema tome, apelantica smatra da su drugostepeni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, jer iz provedenih dokaza i činjenica koje su utvrdili izveden je pogrešan zaključak da nije diskriminirana na temelju vjerske i nacionalne pripadnosti, što je zabranjeno odredbom člana 5. ZOR-a i odredbom člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na pogrešnu primijenu materijalnog prava, a što je apelantica već isticala i u postupku po žalbi i u revizionom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede Ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. U žalbenom postupku Kantonalni sud je, nakon što je preispitao prvostepenu presudu, odlučio da preinači prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu, jer je utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, tačnije odredbu člana 5. ZOR-a. Prema mišljenju Ustavnog suda, smisao odredbe člana 143. ZOR-a jeste uspostavljanje radnopravnog statusa svim zaposlenim koji su taj status imali 31. decembra 1991. godine, bez obzira na razloge zbog kojih je došlo do prestanka radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je u žalbenom postupku zaključio da je tuženi u potpunosti ispoštovao odredbu člana 143. ZOR-a tako što je apelantici uspostavio radnopravni status zaposlenika na čekanju posla počev od jula 1993. godine do 5. maja 2000. godine, kada je apelantici po sili zakona prestao radni odnos, budući da je tuženi nije pozvao na posao, priznavši joj i pravo na otpremninu. Vrhovni sud se u revizionom postupku u potpunosti složio sa zaključcima Kantonalnog suda, a apelantičine prigovore da je diskriminirana u vezi sa pravom na rad i drugostepeni i Vrhovni sud su ocijenili kao neosnovane, budući da apelantica nije podnijela očigledan dokaz diskriminacije.
22. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda nevedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
23. U odnosu na apelantičine navode da joj je povrijeđeno pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta, koji se u suštini odnose na primjenu materijalnog prava, odnosno na pravičnost postupka koji je okončan osporenim odlukama, što je zaštićeno standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da ih neće posebno razmatrati s obzirom na to da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već razmatrao.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović