Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3357/08 (S. G.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3357/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3357/08, rješavajući apelaciju Stjepana Gilje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51709), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Gilje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-
000 354 od 6. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 603 od 30. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Gilja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 22. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 354 od 6. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 603 od 30. aprila 2008. godine.
2. Apelant je protiv „Novogradnje-zanatstvo“ d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužena) podnio 27. septembra 2007. godine tužbu Općinskom sudu radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi je navedeno da je apelantu rješenjem tužene od 5. decembra 2006. godine uspostavljen radnopravni status, te istovremeno utvrđen prestanak radnog odnosa 5. maja 2000. godine, pa je apelant predložio da mu tužena na ime naknade plaće za period od šest mjeseci počev od 5. maja 2000. godine pa dalje još šest mjeseci isplati iznos od 1.139,60 KM, tj. u visini šest zajamčenih plaća, te da mu, osim toga, na ime otpremnine isplati iznos od 1.487,73 KM.
3. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 603 od 30. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 354 od 6. oktobra 2008. godine, obavezana je tužena da apelantu, na ime otpremnine, isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. septembra 2007. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 275,20 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.
4. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je Rješenjem Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 08-2763-27/06 od 23. novembra 2006. godine usvojena apelantova žalba i naloženo tuženoj kao poslodavcu da u roku od 15 dana uspostavi apelantu radnopravni status u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00). U izvršenju navedene odluke tužena je Odlukom broj NO-16/06 od 5. decembra 2006. godine apelantu uspostavila radnopravni status za period od 14. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine s tim da mu radni odnos prestaje 5. maja 2000 godine s pravom na otpremninu u iznosu od 1.098,00 KM. Općinski sud je dalje istakao da apelant kao zaposlenik na čekanju posla, a što nije ni sporno među strankama, nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (član 143. stav 1. Zakona o radu), pa mu je radni odnos prestao po sili zakona istekom tog roka, tj. 5 maja 2000. godine, a kako je to propisano članom 143. stav 4. Zakona o radu. Deklaratornim rješenjem tužene, kao poslodavca, od 5. decembra 2006. godine samo je konstatovan prestanak radnog odnosa. Pravo na naknadu plaće, kako je dalje navedeno, jedno je od prava iz radnog odnosa a kako se apelant u utuženom periodu (nakon 5. maja 2000. godine) nije ni nalazio u radnom odnosu, to mu ne pripada naknada plaće nakon 5. maja 2000. godine, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. S obzirom na to da je apelant imao navršenih više od 20 godina staža osiguranja, to mu je otpremnina, u skladu sa članom 143. st. 4. i 5. Zakona o radu, i dosuđena u iznosu od 1.285, 26 KM dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu analize i ocjene provedenih dokaza izveo pravilan zaključak i donio na zakonu zasnovanu odluku, te dao valjano obrazloženje koje i taj sud prihvata. Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da apelant tužbom potražuje naknadu plaće za period od šest mjeseci počev od 5. maja 2000. godine. U konkretnom slučaju nesporno je da apelant kao zaposlenik na čekanju nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci, a budući da je Zakon o radu stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, to je apelantu po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine a kako je navedeno u rješenju tužene od 5. decembra 2006. godine. Iz navedenog proizlazi da je apelantu radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, pa je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu plaće za šest mjeseci nakon prestanka radnog odnosa a i zbog toga što je sud dužan kretati se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je na kraju istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke ne može utjecati ni stav prvostepenog suda zauzet u nekim drugim predmetima na koje se apelant u žalbi poziva, bez obzira što je takva odluka potvrđena od drugostepenog suda. Naime, u žalbi se gubi iz vida da sadržaj drugostepene odluke zavisi isključivo od razloga navedenih u njoj (član 221. ZPP) i da samostalnost i nezavisnost sudije u svakom predmetu pojedinačno ne bi smjele biti dovedene u pitanje nekim njegovim ranijim zauzetim stavovima. Kantonalni sud smatra neosnovanim navode apelantove žalbe u odnosu na dosuđenu visinu otpremnine s obzirom na to da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 143. st. 4. i 5. Zakona o radu, apelantu pravilno utvrdio i dosudio visinu otpremnine uzimajući u obzir i godine staža osiguranja.
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na rad i zaradu po osnovu rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelant nalazi u pogrešnoj primjeni člana 143. Zakona o radu, smatrajući da mu pripada pravo i na naknadu šest plaća koje je potraživao tužbenim zahtjevom. Apelant navodi i presudu Kantonalnog suda u kojoj je naveden stav da radnicima pripada pravo na otpremninu i šest plaća.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da osporene presude redovnih sudova sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je djelomično udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio naknadu plaće za period od šest mjeseci, počev od 5. maja 2000. godine, i naknadu na ime otpremnine. Redovni sudovi su za svoje odlučenje dali detaljne razloge, navodeći da je sud dužan kretati se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Redovni sudovi su obrazložili da je u konkretnom slučaju apelant zahtijevao isplatu plaće za šest mjeseci nakon prestanka radnog odnosa, tj. nakon 5. maja 2000. godine, pa s obzirom na to da je naknada plaće jedno od prava iz radnog odnosa, a da se nesporno apelant nakon 5. maja 2000. godine nije nalazio u radnom odnosu kod tužene, stoga mu i ne pripada naknada plaće nakon 5. maja 2000. godine.
11. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju i primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović