Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3514/08 (I.R.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3514/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3514/08, rješavajući apelaciju I. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 564 od 15. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju broj P-708/05 od 24. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Šehera, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 4. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 564 od 15. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-708/05 od 24. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-708/05 od 24. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 564 od 15. juna 2007. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv "Natrona" Maglaj d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate otpremnine u iznosu od 1.285,26 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi, u skladu sa članom 143. stav 4. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00), donio Rješenje broj R-277/01 od 16. aprila 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantu sa 5. majem 2000. godine u kom je navedeno da apelant ima pravo na otpremninu. Općinski sud je naveo da je u predmetnom rješenju naglašeno da će se način, visina i rokovi isplate otpremnine utvrditi naknadno (posebnim ugovorom) kada se steknu uslovi, u skladu sa zakonskim propisima i finansijskim mogućnostima tuženog. Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima isplate otpremnine prema članu 143. Zakona o radu, pa se na konkretan slučaj primjenjuje opšti rok zastarjelosti, u trajanju od tri godine, iz člana 106. Zakona o radu. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Općinskog suda, apelant svoje pravo na otpremninu crpi iz prestanka radnog odnosa, pa je potraživanje otpremnine, po tom osnovu, dospjelo za naplatu sa 5. majem 2000. godine, tj. danom prestanka radnog odnosa. S obzirom na to da je apelant tužbu podnio 5. oktobra 2005. godine, protekao je rok od tri godine u kojem je apelant mogao potraživati otpremninu, pa je Općinski sud prihvatio prigovor zastarjelosti istaknut od tuženog, te odbio apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbi člana 106. Zakona o radu.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 564 od 15. juna 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastarjelost potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je uvažio prigovor zastarjelosti, koji je istakao tuženi, budući da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno 16. aprila 2001. godine, apelant ga je primio 16. aprila 2001. godine, te je rješenje, protekom roka od osam dana za podnošenje prigovora, postalo pravosnažno 11. maja 2001. godine. Budući da je tužba podnesena 5. oktobra 2005. godine, protekao je rok od tri godine kada nastupa apsolutna zastarjelost potraživanja iz radnog odnosa. Naime, član
371. Zakona o obligacionim odnosima predviđa da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Pošto se pravo na otpremninu stiče prestankom radnog odnosa, po odredbi člana 143. Zakona o radu, to se na predmetni slučaj primjenjuje član 106. Zakona o radu, koji predviđa da apsolutna zastarjelost potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od nastanka potraživanja. Kantonalni sud je istakao da, ako bi se prihvatio navod žalbe da nije određen rok za isplatu otpremnine, u tom slučaju bi se rok zastarjelosti računao od dana pravosnažnosti rješenja kojim je utvrđeno pravo na otpremninu.
4. Apelant je 18. jula 2007. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-
001 564 od 15. juna 2007. godine.
5. Apelant je 19. jula 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-011 564 od 15. juna 2007. godine. Rješavajući o navedenoj apelaciji Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 2148/07 od 4. septembra 2008. godine, kojom je predmetnu apelaciju odbacio zato što je preuranjena, jer je u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom.
6. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-001284 od 25. septembra 2008. godine, kojim je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu, u skladu sa članom 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06).
7. Apelant smatra da je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri odlučivanju o njegovom tužbenom zahtjevu, bili dužni primijeniti odredbe člana 324. stav 2. ZOO, kao što su to uradili u drugim sudskim postupcima sa istim predmetom spora. Također, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na ostale zaposlenike kojima je isplaćena otpremnina iako su tužbe podnijeli kasnije nego što je on učinio.
8. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevntne odredbe glase:
Član 324.
Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
U Zakonu o radu (“Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 2148/07 od 4. septembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom su apelanti osporavali Presudu Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 564 od 15. juna 2007. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001284 od 25. septembra 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 564 od 15. juna 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda donesena 15. juna 2007. godine, a apelacija (koja je odbačena kao preuranjena) podnesena 22. jula 2007 godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2338/07 od 17. decembra 2009. godine (odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju, naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalne propise i dali jasne razloge za zaključak da se radi o potraživanju iz radnog odnosa za koje, u smislu člana 106. ZOR-a, apsolutna zastarjelost potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Redovni sudovi su obrazložili da je u konkretnom slučaju apelantovo potraživanje zastarjelo, budući da je tužba sudu podnesena «...7. jula 2005. godine, te da je obaveza tuženog nastala pravosnažnošću rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno 3. juna 2001. godine, pa je rok propisan odredbama člana 106. ZOR-a istekao 3. juna 2004. godine...» (vidi tačku 9. citirane odluke).
13. Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju Kantonalni sud jasno naveo da se pravo na otpremninu stječe prestankom radnog odnosa prema odredbama člana 143. ZOR-a, te da se na predmetni slučaj primjenjuje član 106. ZOR-a koji predviđa da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od nastanka potraživanja.
14. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2338/07 od 17. decembra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovaj predmet, Ustavni sud, iz istih razloga, zaključuje da apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Osim toga, apelant ističe da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Kantonalni sud, u drugim sudskim postupcima sa istim predmetom spora, svoje odluke temeljio na odredbama člana 324. stav 2. ZOO.
16. Ustavni sud naglašava da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
17. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u predmetnom postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o tome da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u ovoj odluci. S obzirom na odsustvo ovih elemenata, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović