Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3516/08 (M. M.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3516/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3516/08, rješavajući apelaciju Mihajla Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihajla Mitrovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000025 08 U od 22. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1102210259 od 27. februara 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla broj 110-22102-59 od 13. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mihajlo Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Minka Pašić-Beganović, odvjetnica iz Tuzle, podnio je, 4. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000025 08 U od 22. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-
1102210259 od 27. februara 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 110-22102-59 od 13. septembra 2007. godine.
2. Apelant se 19. februara 2003. godine obratio Kantonalnoj službi podnijevši zahtjev za aktiviranje isplate starosne penzije. Kantonalna služba je Rješenjem broj 110-22102-59 od 13. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda, odbila apelantov zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno sljedeće: da je apelantu rješenjem SIZ - PIOBiH – Filijala u Tuzli od 4. februara 1982. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. januara 1982. godine; da je Federalni zavod vršio isplatu (uzimajući u obzir i prekide koji su nastali u vrijeme trajanja ratnih djelovanja i poslije u određenom periodu) zaključno sa aprilom 2000. godine; da je Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske apelantu vršio isplatu od 1. augusta 1994. godine do 31. decembra 1998. godine te od 1. januara 2000. godine do 30. aprila 2000. godine i od 1. maja 2000. godine pa nadalje neprekidno, što je utvrđeno na osnovu Uvjerenja Fonda za PIORS, Filijala Bijeljina, broj 1746/07 od 4. juna 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine FBiH» broj 24/00; u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključen 18. maja 2000. godine između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar. Navedenim Sporazumom nosioci osiguranja u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, te je u članu 2. stav 1. Sporazuma propisano da će nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu Sporazuma nastaviti isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Stoga, kako je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma penziju isplaćivao Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, prema mišljenju Kantonalne službe, apelantu ne pripada pravo na isplatu penzije kod Federalnog zavoda.
3. Federalni zavod je Rješenjem broj 01/1-1102210259 od 27. augusta 2008. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da je na bazi dokaza kojima je raspolagao prvostepeni organ činjenično stanje pravilno utvrđeno, te je, stoga, i materijalno pravo pravilno primijenjeno. Federalni zavod je istakao i da je Kantonalna služba pravilno postupila kada je odbila apelantov zahtjev budući da Federalni zavod apelantu ne vrši isplatu od 1. maja 2000. godine niti je isplatu vršio 18. maja 2000. godine, dakle na dan stupanja na snagu Sporazuma.
4. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 000025 08 U od 22. septembra 2008. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku nije bilo sporno među strankama niti se ono pobija podnesenom tužbom, zbog čega se može prihvatiti kao potpuno i pravilno utvrđeno. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni i drugostepeni organi pravilno su utvrdili da apelantu ne pripada pravo na aktiviranje starosne penzije u Federaciji BiH, a osnov za takav stav je Sporazum koji je stupio na snagu 18. maja 2000. godine. U odredbi člana 2. stav 1. navedenog Sporazuma je propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. U pogledu apelantovog prigovora da se navedeni Sporazum nije mogao primijeniti u konkretnoj situaciji jer je od njega odustao Fond penzijskog osiguranja Republike Srpske, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan jer je Sporazum zaključen saglasnošću volja sva tri nosioca osiguranja pa se ne može raskinuti jednostranom izjavom volje bilo kojeg nosioca osiguranja, nego samo na način na koji je taj Sporazum zaključen. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, u prvostepenom i drugostepenom postupku pravilno zaključeno da apelantu ne pripada pravo ostvarenja prava na aktiviranje starosne penzije kod Federalnog zavoda budući da je nesporno utvrđeno da je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma (18. maj 2000. godine) isplatu starosne penzije vršio Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske.
5. Apelant smatra da su mu osporenom presudom i rješenjima iz upravnog postupka povrijeđeni pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava obrazlaže činjenicom da je pravo na starosnu penziju ostvario na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i da je to pravo koristio do januara 2000. godine od kada mu je penziju počeo isplaćivati Fond u Republici Srpskoj. Apelant se nije eksplicitno pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ali se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. U vezi s tim je istakao da je Sporazum koji je primijenjen u konkretnoj situaciji suprotan odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i da su potpisnici zaključili Sporazum izvan ovlaštenja koja daje navedeni zakon.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na kršenje prava na pravično suđenje, iz navoda apelacije proizlazi da su organi koji su proveli upravni postupak i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, što, prema mišljenju Ustavnog suda, pokreće pitanje eventualne povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, nalazi da su upravni organi i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Osporene odluke temelje se na odredbi člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, koja glasi: «Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog sporazuma, penziju će isplaćivati nosilac osiguranja koji je posljednji vršio isplatu penzije». Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene odredbe se u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje utvrđeno u apelantovom slučaju budući da je odlukama organa koji su proveli upravni postupak i presudom Kantonalnog suda nesporno utvrđeno da je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma penziju isplaćivao Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske.
11. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja odluka organa koji su proveli upravni postupak i presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde koji su postavljeni u članu 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da tokom predmetnog postupka apelantu nisu bila uskraćena procesna prava koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristran sud, te pravo na obrazloženje odluke). Apelant ničim nije potkrijepio svoje navode da je Sporazum koji je primijenjen u konkretnoj situaciji zaključen suprotno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ili izvan ovlaštenja tog zakona, niti tako nešto proizlazi iz odredaba navedenog Sporazuma. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi ovog dijela apelacije koji se tiču člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što se paušalno pozvao na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, ničim nije obrazložio u čemu se sastoji povreda navedenog prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo, s obzirom na to da je ono akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović