Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3522/08 (S. I.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3522/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3522/08, rješavajući apelaciju Slobodana Ivankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Ivankovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 351 od 2. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 591 od 30. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 4. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 351 od 2. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 591 od 30. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 591 od 30. aprila 2008. godine obavezan je tuženi «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. septembra 2007. godine do isplate, te da mu naknadi troškove postupka. Stavom drugim dispozitiva presude apelantu je odbijen ostali dio tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da mu je rješenjem tuženog kao poslodavca 5. decembra 2006. godine uspostavljen radnopravni status, te da je apelant tužbom potraživao isplatu otpremnine i naknadu plaća za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine. Dalje je sud naveo da je članom 143. stav 3. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da uposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće, ali da u tom statusu može ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona (član 143. stav 1), a da uposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u tom roku, prema članu 143. stav 4. ZOR-a, prestaje radni odnos. Sud je naveo da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine. S obzirom na to da među parničnim strankama nije sporno da apelant nije pozvan na rad u toku šest mjeseci, navedeno je da mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine a da je deklaratornim rješenjem tuženog kao poslodavca od 5. decembra 2006. godine samo konstatiran prestanak radnog odnosa. Sud je istakao da je pravo na naknadu plaće jedno od prava iz radnog odnosa, a budući da se apelant nakon 5. maja 2000. godine ne nalazi u radnom odnosu, to mu ne može ni pripadati pravo na naknadu plaće nakon ovog datuma. Stoga je taj dio tužbenog zahtjeva sud ocijenio neosnovanim i u tom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. S druge strane, sud je naveo da, shodno članu 143. stav 4. ZOR-a, uposleniku na čekanju posla koji ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. Navedeno je da je iz rješenja tuženog vidljivo da apelant ima preko 20 godina staža osiguranja, pa je sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu otpremnine a visina otpremnine je utvrđena na način propisan članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a, tj. množenjem prosječne plaće isplaćena na nivou Federacije BiH u septembru 2000. godine (koja je iznosila 428,42 KM) sa koeficijentom 3,00.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Gž-08-000 351 od 2. oktobra 2008. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao osporenu odluku u granicama navoda žalbe i po službenoj dužnost, shodno odredbi člana 221. ZPP. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelant stekao status zaposlenika na čekanju, što nije sporno među strankama, pa kako nije pozvan na rad, prestao mu je radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, kako to propisuje odredba člana 143. ZOR-a. Dalje je Kantonalni sud istakao da prava uposlenika na čekanju proizlaze iz odredbe člana 143. ZOR-a, koju je sud u njenom integralnom tekstu (st. 1-8) u obrazloženju citirao. Navedeno je da iz tih odredbi proizlazi da uposleniku na čekanju, koje može trajati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a (5. novembar 1999. godine) do 5. maja 2000. godine, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Prema tome, kad zaposleniku, zbog toga što nije pozvan na rad, što je ovdje slučaj, prestane radni odnos po sili zakona zaključno sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, na način kako je apelant potraživao tužbom. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud, odbijajući ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva, suprotno navodima žalbe, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoj stav o neosnovanosti zahtjeva za isplatu plaća dao valjane razloge. Istaknuto je da bi i u slučaju da je apelant postavio tužbeni zahtjev za isplatu plaće za vrijeme čekanja (od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine), on također bio odbijen jer apelant nije, u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, dokazao koju visinu plaće je odredio poslodavac za vrijeme čekanja (član 143. stav 3. ZOR-a). Dalje je Kantonalni sud istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude ne može utjecati ni stav prvostepenog suda izražen u nekom ranijem predmetu, bez obzira na to što je takvu odluku potvrdio drugostepeni sud. Istaknuto je da apelant, pozivajući se na sudsku praksu, gubi iz vida da sadržaj drugostepene odluke isključivo zavisi od razloga navedenih u žalbi, te da se može desiti da prvostepeni sud donoseći svoju odluku prekorači tužbeni zahtjev, ali da će, ukoliko stranke u tom dijelu žalbom ne osporavaju presudu, takva presuda postati pravomoćna.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama, u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe i da mu je povrijeđeno pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant smatra da mu, po osnovu člana 143. ZOR-a, pripada pravo i na nadoknadu šest (6) plaća za period od 5. maja 2000. godine i navodi da je Kantonalni sud usvojio takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presudu Kantonalnog suda i presudu Općinskog suda u dijelu koji se odnosi na odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu šest plaća počevši od 5. maja 2000. godine smatrajući da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je zaključio: «[…] da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim».
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su i u apelantovom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Također, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na rad i zaradu po osnovu rada. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, ono nije garantirano ni Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom, u članovima 6. i 7, garantirani su pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na rad, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović