Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3584/08 (D. D.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3584/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3584/08, rješavajući apelaciju Dženane Džulbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dženane Džulbić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

06-001 515 od 27. avgusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dženana Džulbić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001 515 od 27. avgusta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-138/03 B-XXVI od 21. aprila 2006. godine obavezan je tuženi «Sarajevo Publishing» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati na ime duga – naknade za čekanje posla, za period od 15. decembra 2000. do 15. decembra 2003. godine, ukupan iznos od 3.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je prvo konstatirao da je tužba dostavljena tom sudu 24. decembra 2003. godine, te je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod pravnog prednika tuženog od 1989. do 1992. godine, da je od 1992. do 1996. godine bila na liječenju u Sloveniji, te da se nakon toga obraćala tuženom radi regulisanja radnopravnog statusa. Općinski sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je tuženi donio Rješenje broj 148/99 od 15. decembra 1999. godine, kojim je apelantici odredio naknadu za čekanje posla u mjesečnom iznosu od 100,00 KM, za koju je navedeno da će se isplaćivati do donošenja konačne odluke o apelanticinom radnopravnom statusu. Također, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su apelantica i tuženi 18. decembra 2003. godine zaključili ugovor o radu, te da je na taj način konačno riješen njen radnopravni status. S obzirom na to da među strankama nije sporno da tuženi nije isplaćivao apelantici naknadu određenu Rješenjem broj 148/99 od 15. decembra 1999. godine, Općinski sud je zaključio da apelantica osnovano potražuje naknadu za čekanje posla od 15. decembra 1999. do 15. decembra 2003. godine. Međutim, Općinski sud je, odlučujući o prigovoru zastare koji je istakao tuženi, naveo da je, shodno odredbama člana 106. Zakona o radu, ocijenio da je istaknuti prigovor djelimično osnovan i to za period od 15. decembra 1999. do 15. decembra 2000. godine, zbog čega je u tom dijelu odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001 515 od 27. avgusta 2008. godine, kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda u pobijajućem dijelu preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen, dok je prvostepena presuda u preostalom dijelu ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantici pripada pravo na naknadu za vrijeme čekanja posla za period od 15. decembra 2000. godine do 15. decembra 2003. godine. Istaknuto je da je odredbama člana 143. stav 4. Zakona o radu propisano da zaposleniku na čekanju posla, koji ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, prestaje radni odnos. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelantica u konkretnom slučaju nije pozvana na posao u predviđenom roku od šest mjeseci, što znači da je apelantici radni odnos prestao ex lege, nezavisno od volje stranaka. S obzirom na to da je apelantici kao zaposlenici na čekanju posla radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, Kantonalni sud je zaključio da su time prestala i sva prava koja proizlaze iz tog statusa, između ostalih, i pravo na naknadu za vrijeme čekanja posla. Prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da je tuženi 12. decembra 2003. godine pozvao apelanticu da zaključi ugovor o radu ne može se smatrati reguliranjem radnopravnog statusa apelantice kao zaposlenice na čekanju posla, već eventualno kao ponuda za zaključenje novog ugovora o radu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 143. Zakona o radu, zbog čega je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način kako je to navedeno u izreci presude.

4. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je radni odnos apelantici prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, te da je stoga neosnovano osporio apelanticino pravo na naknadu za čekanje posla, odnosno plaće za period od 15. decembra 2000. do 15. decembra 2003. godine. Naime, apelantica smatra da je nakon 5. maja 2000. godine ostala u radnom odnosu uz saglasnost tuženog, a što je potvrđeno i zaključivanjem ugovora radu sa tuženim 2003. godine. Također, apelantica navodi da nije bila na spisku zaposlenika na čekanju posla kojima je tuženi regulirao radnopravni status, da joj tuženi nije isplatio otpremninu kao ostalim zaposlenicima koji su bili na čekanju posla, niti je donio rješenje o prestanku radnog odnosa, shodno odredbama člana 143. Zakona o radu. S obzirom na to, apelantica smatra da je imala status zaposlenice na čekanju posla sve do 2003. godine kada je raspoređena na odgovarajuće radno mjesto.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3584/08 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio