Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3624/08 (F. M.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otpremnina
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3624/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3624/08, rješavajući apelaciju Frane Misira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Frane Misira podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-08-000 353 od 4. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 601 od 30. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Frano Misir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 19. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 353 od 4. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 601 od 30. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 601 od 30. aprila 2008. godine obavezan je tuženi «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. septembra 2007. godine do konačne isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U ostalom dijelu Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
3. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelant u tužbi naveo da mu je rješenjem tuženog kao poslodavca od 15. decembra 2006. godine uspostavljen radnopravni status, te da mu je istovremeno tom odlukom utvrđen prestanak radnog odnosa po sili zakona zaključno sa 5. majem 2000. godine. Apelant je tužbom potraživao isplatu otpremnine i naknadu plaće za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine. Općinski sud je proveo dokazni postupak u kojem je između ostalih provedenih dokaza izvršio i uvid u odluku Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U navedenoj odluci je navedeno da se apelantu uspostavlja radnopravni odnos. Dalje, Općinski sud se pozvao na rješenje tuženog donijeto u izvršenju odluke Kantonalne komisije, u kojem je navedeno da se apelantu uspostavlja radnopravni odnos od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine, a da mu radni odnos prestaje zaključno sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.098,00 KM.
4. Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o radu, član 143. st. 1. i 4 («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), kojim je propisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ZOR-a zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, ako ga poslodavac, prije isteka tog roka, ne pozove na rad. Dalje, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a propisano da zaposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u navedenom roku, prestaje radni odnos, uz pravo na otpremninu, kao jedno od osnovnih prava iz radnog odnosa. Općinski sud je utvrdio da se apelant nakon 5. maja 2000. godine nije nalazio u radnom odnosu kod tuženog, pa ne može ni potraživati naknadu za period nakon 5. maja 2000. godine, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio.
5. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-
Gž-08-000 353 od 4. novembra 2008. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u cijelosti.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge, koje u potpunosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je apelant stekao status zaposlenika na čekanju posla, pa kako ga tuženi nije pozvao na rad, po sili zakona mu je prestao radni odnos zaključno sa 5. majem 2000. godine, kako je to propisano članom 143. ZOR-a. Kantonalni sud je citirao odredbu ovog člana, te istakao da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, a da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a stupio na snagu 7. septembra 2000. godine. Dalje je navedeno da iz odredbe člana 143. ZOR-a proizlazi da zaposleniku na čekanju, što može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu zakona, dakle do 5. maja 2000. godine, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Kantonalni sud je naveo da u situaciji kad zaposleniku, zbog toga što nije pozvan na rad, prestane radni odnos po sili zakona zaključno sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, kako je to apelant zahtijevao. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepena odluka kojom je odbijen apelantov zahtjev na naknadu nakon 5. maja 2000. godine pravilna i zasnovana na zakonu. Najzad, Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao, a niti pokušao dokazivati, koju je visinu plaće odredio poslodavac i da li ju je uopće odredio, za vrijeme čekanja posla, kako to propisuje odredba člana 143. stav 3. ZOR-a, te da, prema tome, sve i da je apelant, u skladu sa zakonom, postavio zahtjev za isplatu plaća, njegovom zahtjevu ne bi se moglo udovoljiti zbog primjene pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP).
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant navodi da mu po osnovu člana 143. Zakona o radu pripada pravo i na naknadu šest plaća i navodi da je Kantonalni sud iskazao takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2758/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u pogledu navodne povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan, a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te je zaključio da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da: «[…] apelant nema 'opravdan zahtjev' koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati».
12. S obzirom na to da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant, također, navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad zagarantirano članovima 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant i u ovom dijelu apelacije žali na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih i procesnih propisa. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na rad, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović