Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3626/09 (S. T.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3626/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3626/09, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. T. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000926 od 19. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje Maglaj, broj 042-1-P-06-000083 od 16. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000926 od 19. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje Maglaj (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 042-1-P-06-000083 od 16. marta 2007. godine.
2. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju 15. aprila 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1149/08. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1149/08 od 17. septembra 2008. godine. Navedenom odlukom Ustavni sud je apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000926 od 19. marta 2008. godine odbacio zbog toga što je preuranjena budući da je u vrijeme donošenja odluke postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) još bio u toku. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-08-000980 od 13. oktobra 2009. godine reviziju odbacio zbog formalnih razloga.
3. Činjenice predmeta koji proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-06-000083 od 16. marta 2007. godine obavezan je «Natron» Maglaj d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 1.285,26 KM na ime otpremnine. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelantu Rješenjem tuženog broj R.665/01 od 21. maja 2001. godine prestao radni odnos zaključno sa 5. majem 2000. godine, uz utvrđeno pravo na otpremninu, s tim da će se način, visina, uvjeti i rokovi isplate otpremnine utvrditi naknadno posebnim ugovorom između apelanta i tuženog kada se steknu uvjeti shodno zakonskim propisima i finansijskim mogućnostima tuženog. Općinski sud je naveo i da apelant sa tuženim nikada nije zaključio poseban ugovor vezan za isplatu otpremnine niti je apelantu otpremnina isplaćena. Općinski sud je, također, obrazložio da apelantu, koji je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zatečen na čekanju posla i koji nije u roku propisanom ZOR-om pozvan na rad, shodno odredbama člana 143. ZOR-a, pripada pravo na otpremninu u iznosu od tri prosječne mjesečne plaće iz septembra 2000. godine (koja je iznosila 428,42 KM), što ukupno iznosi 1.285,26 KM. Osim toga, Općinski sud je odbio prigovor zastare koji je istakao tuženi uz obrazloženje da zakonom nije određen rok isplate otpremnine, te da se početak toka zastare mora računati od momenta kada je apelant pismeno pozvao tuženog da mu isplati otpremninu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu isplati navedeni iznos na ime otpremnine.
5. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-000926 od 19. marta 2008. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud na nesporno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da ZOR-om nije određen rok za isplatu otpremnine nego da je predviđena obaveza poslodavca i zaposlenika da to reguliraju posebnim ugovorom. Kantonalni sud je obrazložio da je članom 106. ZOR-a propisano da sva potraživanja iz radnog odnosa, pa samim tim i otpremnina, zastarijevaju u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja. Kako je u konkretnom slučaju rješenje o prestanku radnog odnosa i postojanju prava na otpremninu apelant primio 21. maja 2001. godine, kada je shodno zakonskim odredbama počeo teći tok zastare, a apelant je tužbu Općinskom sudu podnio 7. juna 2006. godine, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi pa je preinačio prvostepenu presudu i apelantov zahtjev odbio u cijelosti.
6. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-08-000980 od 13. oktobra 2009. godine. Tim je rješenjem Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedopuštenu budući da je vrijednost konkretnog spora 1.285,26 KM, a prema mišljenju Vrhovnog suda, odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer smatra da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina. Apelant smatra da je zbog toga i diskriminiran u odnosu na druge radnike za čija je potraživanja otpremnine utvrđeno da nisu zastarjela. Apelant navodi i da je u izjavljenoj reviziji naveo vrlo iscrpne razloge za usvajanje revizije i pored toga što vrijednost potraživanja nije iznosila više od 10.000 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 1149/08 od 17. septembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000926 od 19. marta 2008. godine jer pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije bila donesena odluka o apelantovoj reviziji. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000980 od 13. oktobra 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000926 od 19. marta 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 10. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u Odluci broj AP 2338/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 17. decembra 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, zaključio da je u postupku vođenom povodom apelantove tužbe kojom je tražena isplata otpremnine na osnovu zaključenog ugovora o isplati otpremnine shodno odredbama člana 143. Zakona o radu, tuženi istakao osnovan prigovor zastare, te da je apelantovo potraživanje, u smislu člana 106. ZOR-a, zastarjelo. Ustavni sud je zaključio i da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, meritorno riješili njegov zahtjev i dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava, te da su, s tim u vezi, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da su ti navodi, budući da se zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su prima facie neosnovani, a da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, također, očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud je zaključio i da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi da je diskriminiran u uživanju prava na imovinu i prava na pravično suđenje protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije budući da apelant u tom smislu nije iznio nikakve argumente, odnosno ove navode nije ničim potkrijepio.
16. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koju se pozvao.
17. Imajući u vidu navedeno kao i odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović