Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3641/10 (H. S.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 3. P broj 1 uz EK – Pravo na slobodne izbore - općenito/opseg zaštite
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izbori
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3641/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3641/10, rješavajući apelaciju Harisa Sejdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Sejdića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Siž-10/10 od 8. juna 2010. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-53/10 od 29. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Sejdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja kojeg zastupa Ahmed Žilić advokat iz Sarajeva, podnio je 23. augusta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Siž-10/10 od 8. juna 2010. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-2-07-8-53/10 od 29. aprila 2010. godine.
2. Rješenjem CIK broj 05-2-07-8-53/10 od 29. aprila 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj Siž-10/10 od 8. juna 2010. godine, utvrđeno je da je apelant obavljao funkciju poslanika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, dok je istovremeno bliski srodnik, otac apelanta Muharem Sejdić, obavljao funkciju člana Skupštine privatnog preduzeća «Koteks» d.o.o Tešanj, koje je sklapalo ugovore u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta, čime je apelant izvršio povredu odredaba člana 6. stav 2. a u vezi sa članom 9. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 70/08, u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa), te je apelantu, na osnovu navedenih zakonskih propisa i primjenom člana 16. stav 1. navedenog zakona, izrečena sankcija nepodobnosti za kandidovanje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika, u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja tj. od 31. decembra 2009. godine i novčana kazna u iznosu od 7.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od 30 dana od dana izvršnosti na depozitni račun Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.
3. U obrazloženju rješenja CIK je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je preduzeće «Koteks» d.o.o. Tešanja privatno preduzeće kako je definisano u članu 3. stav 1. tačka 9) Zakona o sukobu interesa, a da je apelant, u periodu od 6. novembra 2008. godine (tj. od stupanja na snagu Zakona o sukobu interesa) do donošenja ovog rješenja, istovremeno obavljao funkciju poslanika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona dok je bliski srodnik (otac apelanta) obavljao funkciju člana Skupštine preduzeća «Koteks» d.o.o Tešanj koje je sklapalo ugovore sa organima koji se finansiraju iz budžeta u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM godišnje, i to u 2008. godini u ukupnom iznosu od 474.185,84 KM i u 2009. godini u ukupnom iznosu od 49.085,56 KM. Član 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa propisuje da, izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici za vrijeme vršenja dužnosti, ne mogu biti članovi skupštine, nadzornog odbora uprave ili menadžmenta niti biti u svojstvu ovlaštenog lica bilo kojeg privatnog preduzeća, koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000,00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti. Dalje je navedeno da član 9. navedenog zakona propisuje da, pod uslovima definisanim u čl. 4., 5., 6. i 8. Zakona o sukobu interesa, angažman bliskih srodnika izabranog dužnosnika (nosioca izvršne funkcije i savjetnika) također dovodi do situacije u kojoj za ovog izabranog dužnosnika dolazi do sukoba interesa.
4. U konkretnom slučaju, navedeno je u obrazloženju odluke CIK, apelant je izabrani dužnosnik jer je poslanik u skupštini u skladu sa članom 3. stav 1. tačka e) Zakona o sukobu interesa, pa kako je obavljao navedenu funkciju, a bliski srodnik istovremeno obavljao funkciju člana skupštine privatnog preduzeća koje sklapa ugovore sa organima koji se finansiraju iz budžeta u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM godišnje, to je zaključeno da se u radnjama apelanta u potpunosti stiče obilježje kršenja člana 6. stava 2. u vezi sa članom 9. Zakona o sukobu interesa. Odlučujući o sankciji, CIK je apelantu izrekla obaveznu sankciju nepodobnosti kandidovanja na bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršene funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, a odlučujući o novčanoj sankciji se rukovodila vremenskim periodom u kojem se apelant nalazio u sukobu interesa kao i visinom zaključenih ugovora, smatrajući da je visina izrečene sankcije srazmjerna učinjenom prekršaju i da neće biti dovedena u pitanje egzistencija apelanta i članova njegove porodice.
5. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je istakao da je CIK pravilno utvrdila da je apelant obavljao funkciju poslanika u skupštini Zeničko-dobojskog kantona dok je njegov bliski srodnik (otac Muharem Sejdić) istovremeno obavljao funkciju člana Skupštine privatnog preduzeća «Koteks» d.o.o. Tešanj, koje je sklapalo ugovore u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta bilo kojeg nivoa vlasti. Sud BiH se pozvao na član 9. Zakona o sukobu interesa koji propisuje da, pod uslovima definisanim u čl. 4, 5, 6. i 8. navedenog zakona, angažman bliskih srodnika izabranog dužnosnika također dovodi do situacije u kojoj za izabranog dužnosnika, dolazi do sukoba interesa. Nadalje, Sud BiH je istakao da, iz spisa predmeta, jasno proizilazi da je CIK prilikom donošenja odluke tretirao isključivo ugovore koji su zaključeni nakon stupanja na snagu navedenog zakona odnosno nakon 6. novembra 2008. godine. U odnosu na navode apelanta da je trebalo primijeniti Zakon o sprečavanju sukoba interesa u organima vlasti Republike Srpske, Sud BiH je istakao da je na jasan i precizan način utvrđeno da se Zakon o sukobu interesa u organima vlasti RS primjenjuje na izabrane predstavnike, nosioce izvršnih funkcija i savjetnike u organima vlasti Republike Srpske. Sud BiH je istakao da nisu od značaja navodi apelanta da je CIK, prilikom donošenja rješenja, greškom dva puta sabrao iznose ugovora zaključenih sa Ministarstvom unutrašnjih poslova Bosansko podrinjskog kantona, jer je CIK u izjašnjenu na žalbu apelanta navela da je zaista učinjena greška i da ukupno poslovanja privatnog preduzeća «Koteks» d.o.o. Tešanj, u 2008. godini, sa organima koji se finansiraju iz budžeta umjesto 474.185,84 KM iznosi 470.406,74 KM, a navedena izmjena nije od značaja obzirom da je ukupan iznos poslovanja privatnog preduzeća «Koteks» d.o.o Tešanj iznad dozvoljenog iznosa od 5.000,00 KM.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu misli savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu okupljanja i udruživanja iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava (nije navedeno kojeg) iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant je hronološki naveo tok postupka pred CIK i Sudom BiH, te istakao da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Također je istakao da navedeno privredno društvo nije imalo nijedan zaključen ugovor sa vlastima Zeničko-dobojskog kantona u čijoj skupštini je apelant bio zastupnik.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije eksplicitno obrazložio povredu navedenog prava, već se samo formalno pozvao na povredu prava na slobodne izbore. Međutim, iz oskudnih apelacionih navoda moglo bi se pretpostaviti, da apelant povredu navedenog prava vidi u navodno netačno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni relevantnih zakonskih odredbi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i CIK, u obrazloženju svojih odluka, dali jasne i nedvojbene razloge zašto smatraju da je apelant izvršio povredu člana 6. stav 2. a u vezi sa članom 9. Zakona o sukobu interesa, zbog čega je apelantu i izrečena predmetna sankcija u skladu sa odredbama člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te naglašava da je očigledno neosnovana apelantova tvrdnja da predmetno preduzeće nije poslovalo sa državnim organima u periodu dok je on bio zastupnik, obzirom da su navedene (ključne) činjenice veoma detaljno obrazložene u osporenim odlukama, te iste ovakvim (paušalnim) navodima apelanta ne mogu biti dovedene u pitanje. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji osim paušalnog navođenja da je došlo do povrede prava na slobodne izbore nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakve dokaze koji bi sa dovoljnom jasnoćom pokazivali da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno prima facie neosnovani.
10. Pored navedenog, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo smatra da je diskriminiran, niti po kom osnovu, već je samo iznio paušalne tvrdnje. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nije učinio vjerovatnim da mu je ovo pravo na bilo koji način prekršeno, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Apelant smatra da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo koje pravo iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima mu je eventualno povrijeđeno, te zaključuje da se ovi apelantovi navodi, usljed njegovog propusta da naznači pravo u odnosu na koje smatra da je došlo do povrede, ne mogu ispitati pa se stoga trebaju odbiti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na ostala prava za koja apelant tvrdi da su povrijeđena, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije (pravo na slobodu misli savjesti i vjere) i prava iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije (pravo na slobodu okupljanja i udruživanja), ne nudi bilo kakve činjenice da bi se mogla opravdati tvrdnja da je povreda ovih prava moguća. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije u odnosu na pravo na slobodu misli savjesti i vjere te pravo na okupljanje i udruživanje, zbog čega Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović