Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3780/08 (M. S.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3780/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3780/08, rješavajući apelaciju Miodraga Sudara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Sudara podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-
000 283 od 12. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje Nevesinje broj P.91/04 od 1. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Sudar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 4. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 283 od 12. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.91/04 od 1. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P.91/04 od 1. aprila 2008. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv RS – Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate, tužba apelanta je odbačena kao neblagovremena u dijelu u kojem je zahtijevao novčanu naknadu za neisplaćene plate, regres, tople obroke i borački dodatak sa zakonskom zateznom kamatom, za pojedine mjesece u periodu od 1996., 1997., 1999., 2001., 2002. do 5. maja 2003. godine. Stavom drugim presude tužbeni zahtjev apelanta, kojim je potraživao novčanu naknadu po osnovu boračkog dodatka za period od 5. maja 2003. godine do 19. marta 2004. godine, kao i regres za godišnji odmor za 2004. godinu sa zakonskim zateznim kamatama, odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je potraživanje apelanta koje se odnosi na sporni period od 1996. do 5. maja 2003. godine neblagovremeno jer apelant za navedeni period nije ostvario procesnu pretpostavku za ostvarenje sudske zaštite, to jest propustio je prekluzivni zakonski rok. Osnovni sud je istakao da shodno odredbi člana 105. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da s obzirom na činjenicu da je apelant podnio tužbu sudu 5. maja 2004. godine, tužba je neblagovremena za ostvarivanje prava na potraživanje duga iz navedenog perioda, zbog proteka subjektivnog roka.
3. Također, Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je Sporazumom o prestanku profesionalne vojne službe – radnog odnosa u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je zaključen između apelanta i tuženog, predviđeno da apelantu prestaje profesionalna vojna služba u vojsci 30. marta 2004. godine, te da je tuženi dužan apelantu zbog prestanka vojne službe isplatiti otpremninu u jednokratnom iznosu od 2.000 KM. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tačkom 3. Sporazuma priznato pravo apelantu na plaću do razrješenja sa dužnosti, a da je tačkom 5. Sporazuma predviđeno da se isplatom otpremnine smatraju ispunjene sve obaveze po osnovu rada prema apelantu. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu prestala vojna služba 30. marta 2004. godine, a da je apelant tražio isplatu dospjelih potraživanja koja mu nisu isplaćena do zaključenja Sporazuma. Međutim, prema stavu Osnovnog suda, spomenutim Sporazumom apelant je izvršio oprost ili otpuštanje duga tuženom jer se tačkom 5. Sporazuma odrekao prava da potražuje spornu isplatu u skladu sa članom 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 283 od 12. novembra 2008. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo, imajući u vidu sve predočene dokaze, da je u konkretnom slučaju apelant dao izjavu u vidu svog potpisa na Sporazumu od 19. marta 2004. godine da neće potraživati bilo kakva druga novčana potraživanja iz radnog odnosa, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant prihvatio otpuštanje duga, kako je to prvostepeni sud pravilno i rezonovao, u smislu odredbi člana
344. ZOO-a, kada je stavom drugim izreke presude odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom za naknadu boračkog dodatka i regresa za godišnji odmor. Na kraju, Okružni sud je istakao da pošto je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 5. maja 2004. godine, a potraživanje apelanta datira iz navedenog perioda, to je potraživanje, a kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud, zastarjelo u smislu člana 105. stav 2. ZOR, sada istovjetni zakonski tekst u članu 118. stav 2. ZOR – prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» broj 55/07), jer je u pitanju materijalnopravni, prekluzivni rok čijim se propuštanjem gubi pravo na preduzimanje određene radnje (tužbe) i taj propust dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da su sudovi pogrešno tumačili član 5. Sporazuma jer pravilnim jezičkim i pravnim tumačenjem Sporazuma proizlazi da je iznosom otpremnine koju treba da primi po Sporazumu apelant izmiren. To se, prema apelantovim navodima, nikako ne odnosi na druga, stečena i ostvarena prava koja mu tuženi nije isplatio. Apelant navodi da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o oprostu duga iz člana 344. stav 1. ZOO-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1266/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 27. oktobra 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci, Ustavni sud je ukazao, u pogledu navodne povrede apelantovog prava na pravično suđenje zbog pogrešnog tumačenja člana 5. Sporazuma, da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da je apelant dao izjavu u vidu svog potpisa na Sporazumu od 19. marta 2004. godine da neće potraživati bilo kakva druga novčana potraživanja iz radnog odnosa, pa su sudovi na osnovu toga zaključili da je apelant prihvatio otpuštanje duga u smislu odredbi člana 344. ZOO-a, te odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Nadalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te je zaključio da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja. S tim u vezi Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da „apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati“.
9. S obzirom da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović