Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3901/08 (J. P.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3901/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3901/08, rješavajući apelaciju Jasmine Pobrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmine Pobrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001314 od 28. avgusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000137 od 5. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 025-0-P-06-

00078 od 14. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmina Pobrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Odžaka, koju zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnijela je 13. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001314 od 28. avgusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000137 od 5. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 025-0-

P-06-000078 od 14. jula 2006. godine.

2. Apelantica je pred Općinskim sudom pokrenula parnični postupak 24. novembra 2003. godine protiv Centra za socijalnu skrb (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja tuženog, uspostavljanja radnopravnog statusa i isplate.

3. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 025-0-P-06-000078 od 14. jula 2006. godine kojom je u cijelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Rješenje tuženog broj 05-285-1/03 od 29. oktobra 2003. godine, da tuženi apelanticu vrati na posao na radno mjesto na kojem je radila 31. decembra 1991. godine, kao i da joj uspostavi sva prava po osnovu radnog odnosa, povezivanje staža i uplatu doprinosa počev od 1. januara 1996. godine do povratka na posao, za navedeni period isplati plaće u iznosu od 797,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2006. godine do konačne isplate, te isplati regres za period od 1996. godine do 2006. godine, kao i zimnicu i ogrjev za period od 1996. godine do 2006. godine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u Rješenje Kantonalne komisije za implemantaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 10-34-527/00 od 5. februara 2001. godine utvrđeno da je apelantičin zahtjev odbijen kao neosnovan dok je uvidom u Rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-195(331/01) od 14. avgusta 2003. godine utvrđeno da je poništeno rješenje Kantonalne komisije, te da je naloženo tuženom da apelantici riješi radnopravni status u skladu sa članom 143. ZOR-a. Na temelju Rješenja tuženog broj 05-285/03 od 3. oktobra 2003. godine utvrđeno je da je apelantici kao bivšem uposleniku tuženog uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla sa pravom na naknadu plaće u visini od 50,00 KM mjesečno u trajanju od šest mjeseci od dana donošenja rješenja. Protiv citiranog rješenja tuženog apelantica je podnijela prigovor koji je odbijen Rješenjem tuženog broj 05-285-1/03 od 29. oktobra 2003. godine. Iz iskaza apelantice koja je saslušana u svojstvu parnične stranke je proizašlo da je apelantica kod pravnog prethodnika tuženog zasnovala radni odnos 1986. godine, da je 1992. godine, zbog ratnih dešavanja i prestanka rada organa u kojem je radila, napustila Odžak. Po povratku 1996. godine odmah se javila tuženom sa usmenim zahtjevom da se vrati na posao, nakon toga i pismeno 16. septembra 1999. godine, ali bezuspješno. Nakon toga je 16. januara 2000. godine, potom i 17. oktobra 2000. godine podnijela pismeni zahtjev tuženom, ali pošto joj nije odgovoreno, podnijela je žalbu Kantonalnoj komisiji, a potom i Federalnoj komisiji koja je konačno usvojila žalbu.

4. Iz iskaza ravnateljice kao zakonske zastupnice tuženog je utvrđeno da je tuženi osnovan 1996. godine, da je bio u sastavu Općine Odžak i da su svi administrativni poslovi obavljani u Općini Odžak, da je ona kao ravnateljica bila jedina zaposlena, da je nakon toga zaposlen Said Karić na poslovima daktilografa, a da je 1. avgusta 1999. godine zaposlena i Ruža Ilić sa napomenom da je prijem radnika vršio načelnik Općine koji nikada nije tražio njenu saglasnost. U svom iskazu ravnateljica je još istakla da je Mile Babić vraćen na posao 2005. godine na temelju sudske odluke, da se apelantica njoj nije obraćala za prijem u radni odnos, ni pismeno niti usmeno.

5. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je ocijenio da je tuženi donošenjem rješenja od 30. oktobra 2003. godine postupio u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, tako što je apelantici uspostavio radnopravni status zaposlenika na čekanju posla uz određivanje mjesečne naknade plaće u trajanju od šest mjeseci. Općinski sud je istakao i to da bi apelantica imala pravo na prioritetno zapošljavanje, kako je to propisano odredbom člana 143. stav 8. ZOR-a, da je tuženi imao potrebu za novim zaposlenicima nakon što je njoj prestao radni odnos. Među strankama nije bilo sporno da je u radni odnos kod tuženog primljena Ruža Ilić sa višom stručnom spremom, ali iz Rješenja načelnika Općine Odžak broj 01-01-06-125/99 od 1. avgusta 1999. godine proizlazi da je Ruža Ilić primljena prije stupanja na snagu ZOR-a, dakle, 1. avgusta 1999. godine.

6. U obrazloženju je Općinski sud naveo da je postupio po uputama drugostepenog suda datim u Rješenju broj Gž-81/05 od 6. marta 2006. godine, te je od tuženog zatraženo da dostavi padatke o kvalifikiciji zaposlenih, ali budući da tuženi te podatke nije dostavio u pismenoj formi, ovaj sud je, ipak, došao do utvrđenja, i to na temelju saslušanja ravnateljice Ivke Božić. Na temelju ovog iskaza utvrđeno je da tuženi nakon stupanja na snagu ZOR-a nije preuzeo, niti upošljavao druge radnike istog stepena stručne spreme koju ima apelantica.

7. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je zakazao raspravu pred drugostepenim sudom radi provođenja novih dokaza priloženih uz žalbu i dopunu žalbe, jer je apelantica predočila nove dokaze koje bez svoje krivice nije mogla iznijeti pred prvostepenim sudom, i to Rješenje Zavoda za PIO broj UP1-49/1-01-26/06 od 1. avgusta 2006. godine.

8. Nakon rasprave Kantonalni sud je donio Presudu broj 002-0-Gž-06-000137 od 5. marta 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da iz spisa predmeta i provedenih dokaza proizlazi da je apelantica preciziranim tužbenim zahtjevom na ročištu zatražila poništenje rješenje tuženog od 29. oktobra 2003. godine i utvrđivanje povrede prava na rad, koju nalazi u postupanju tuženog da je, suprotno odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, zaposlio drugo lice, iste kvalifikacije i iste stručne spreme, iako je apelantica imala pravo na prioritetno zapošljavanje, čime je tuženi povrijedio odredbu člana 5. ZOR-a.

9. Na temelju činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelantici radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine iz razloga što je tuženi nije pozvao na posao. Prema mišljenju Kantonalnog suda, neutemeljen je žalbeni navod da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 143. stav 8. ZOR-a zbog toga što je tuženi zaposlio Ružu Ilić 1. januara 2000. godine. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da se apelantica obratila tuženom pismenim zahtjevom 16. januara 2000. godine, da joj je status zaposlenika na čekanju posla utvrđen rješenjem tuženog 2003. godine, te da tuženi u periodu od 5. maja 2000. godine pa do 5. maja 2001. godine nije zaposlio niti jedno drugo lice, pa ni u periodu čekanja posla od 16. janaura 2000. godine do 5. maja 2000. godine. Apelantičini prigovori u vezi sa zapošljavanjem Ruže Ilić nisu utemeljeni zbog toga što tuženi nije znao, niti je mogao znati prije apelantičinog pismenog obraćanja da li je zasnovala novi radni odnos ili ne. Osim navedenog, odluka tuženog o prestanku radnog odnosa po sili zakona mogla je biti donesena i kasnije, jer ona ima samo deklaratorni karakter.

10. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neutemeljen je apelantičin žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije proveo sve predložene dokaze iz razloga što iz spisa predmeta proističe da je saslušanjem zakonskog zastupnika tuženog proveden dokaz koji je predložila apelantica na okolnost prijema novih radnika i njihove kvalifikacije, nakon čega apelantica nije predlagala provođenje drugih dokaza na te okolnosti, a provođenje novih dokaza je predloženo radi potvrde tužbenih navoda da je Ruža Ilić zaposlena 1. janaura 2000. godine, dok ostale činjenice iz navoda zakonske zastupnice tuženog apelantica nije osporavala. Neutemeljen je, prema mišljenju Kantonalnog suda, i apelantičin žalbeni navod da je osporenom presudom počinjena diskriminacija u vezi sa apelantičinim pravima iz radnog odnosa propisana odredbom člana 5. ZOR-a, jer nije podnesen očigledan dokaz diskriminacije, pa su apelantičini navodi u vezi sa diskriminacijom ocijenjeni paušalnim. Apelantičine žalbene prigovore u vezi sa valjanošću rješenja načelnika Općine Odžak o prijemu u radni odnos Ruže Ilić ovaj sud nije ocijenio zbog toga što tokom postupka nisu predlagani dokazi radi potvrde ovih navoda. Isto tako, apelantica u žalbi neutemeljeno ukazuje na stavove iz ranijih presuda ovog suda, jer je rješenjem Vrhovnog suda ukazano na pravilnu primjenu materijalnog prava u vezi sa odredbom člana 143. stav

8. ZOR-a, a pravna stajališta iz ranijih presuda ovog suda nisu obavezujuća radi zakonitog i pravilnog rješavanja u ovom postupku.

11. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio Presudu broj 070-Rev-07-001314 od 28. avgusta 2008. godine kojom je reviziju kao neosnovanu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 8. ZOR-a kojom je propisano da, ako zaposleniku prestane radni odnos po sili zakona, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme, osim zaposlenika kojem je radni odnos prestao po sili zakona pod uslovom da je to lice nezaposleno. Apelantica tokom postupka nije dokazala da je tuženi nakon 5. maja 2000. godine u roku od jedne godine od prestanka njenog radnog odnosa zaposlio drugo lice. S obzirom na to da se apelantica poziva na odredbu člana 143. stav 8. ZOR-a, ona je bila dužna dokazati te činjenice na kojim temelji svoj zahtjev, a kako to propisuje član 7. stav 1. i član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istakao da je sud ovlašten naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojim ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ZPP-a. Isto tako, prema ocjeni Vrhovnog suda, sud nije ovlašten da provodi dokaze, odnosno da nalaže tuženom da dostavlja dokaze, podatke o broju zaposlenih i kvalifikaciju zaposlenih, a kako apelantica pogrešno tumači odredbe ZPP-a. Činjenica da je tuženi zaposlio Ružu Ilić 1. janaura 2000. godine, dakle, prije nego što je apelantici prestao radni odnos po samom zakonu ne može se dovesti u vezu sa stavom 8. člana 143. ZOR-a. Tokom postupka apelantica nije dokazala da kao zaposlenik na čekanju posla nije pozvana na rad u roku iz stava 1. člana 143. ZOR-a zbog nacionalnog porijekla, što bi bilo suprotno članu 5. stav 1. ZOR-a, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su njen zahtjev kao neosnovan odbili.

12. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat povreda odredaba ZPP-a, što je u konačnici imalo kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, drugostepeni sud je, propuštajući da provede sve predložene dokaze, prekršio odredbu člana 99. stav 1. tačka 5. ZPP. Ovakvim nezakonitim postupanjem redovni sudovi su onemogućili da obje stranke ravnopravno raspravljaju pred sudom o činjenicama od kojih zavisi donošenje zakonite i pravilne odluke i primjena materijalnog prava. Pri tome sud gubi iz vida odlučnu činjenicu da je tuženi primio drugu djelatnicu iste kvalifikacije i stručne spreme. U potpuno identičnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji Kantonalni sud je zauzeo sasvim drugačiji stav, pa je na temelju te presude bivši zaposlenik tuženog vraćen na posao. Prema apelantičinom mišljenju, zapošljavanjem Ruže Ilić nakon stupanja na snagu ZOR-a, koja nikada nije radila kod tuženog, i to na mjesto upravnog pravnika dok se apelantica nalazila na čekanju posla, i to poslije više bezuspješnih usmenih i pismenih obraćanja, tuženi je povrijedio apelantičino pravo na jednakost pred zakonom i pravo na nediskriminaciju iz člana 5. u vezi sa članom 143. stav 8. ZOR-a. Tuženi nije pružio dokaze da diskriminacija prema aplantici nije učinjena jer je više nego očigledno da je drugačije tretirana i da je stavljena u neravnopravan položaj u vezi sa pravom na rad.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi zbog povreda odredaba ZPP pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je, zapravo, apelant već isticao i u postupku po žalbi i u revizionom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocjena činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede Ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je apelantica preciziranim tužbenim zahtjevom na glavnoj raspravi pred drugostepenim sudom tražila poništenje rješenja tuženog kojom joj je uspostavljen radnopravni status prema članu 143. ZOR-a, kao i utvrđivanje povrede člana 143. stav 8. ZOR-a od tuženog, a u vezi sa članom 5. ZOR-a. Prema odredbi člana 123. st. 1. i 2. ZPP, svaka stranka u postupku je dužna dokazati činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev, a sud će na temelju slobodne ocjene dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Apelantica je u dopuni žalbe dostavila potvrdu iz Fonda PIO na temelju koje je Kantonalni sud na glavnoj raspravi, zakazanoj u skladu sa članom 207. stav 1. ZPP, utvrdio da je Ruža Ilić zaposlena kod tuženog 1. januara 2000. godine. Odredbom člana 143. stav 8. ZOR-a propisano je da poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno i ukoliko mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Budući da apelantica tokom postupka nije dokazala da je u relevantnom periodu od 5. maja 2000. godine pa do 5. maja 2001. godine tuženi zaposlio drugo lice sa istom kvalifikacijom i istim stepenom stručne spreme, da nije dokazala da se prije 16. januara 2000. godine obraćala tuženom zahtjevom za uspostavu radnopravnog odnosa, te da nije dostavila očigledan dokaz da je diskriminirana, osim paušalnih navoda, Kantonalni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan, što je potvrđeno u konačnici i u revizionom postupku pred Vrhovnim sudom.

17. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelantica se žali i na diskriminaciju u vezi sa pravom na rad. Pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovih prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

19. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije , presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

20. U konkretnom slučaju apelantica je kao dokaz da je diskriminirana dostavila presude Kantonalnog suda u kojim je « u 100% identičnim situacijama» ovaj sud zauzeo sasvim drugačiji stav. U vezi sa navednim, Ustavni sud primjećuje da su se u postupcima na koje se apelantica poziva provodili sasvim drugi dokazi na temelju kojih je sud došao do drugačijeg utvrđenja i zaključaka. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, te da diskriminirajuća primjena zakona u konkretnom slučaju nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3901/08 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio