Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3933/08 (I. Č.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na rad
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3933/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3933/08, rješavajući apelaciju Ivana Čerkeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Čerkeza podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000 733 08 Gž od 16. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Čerkez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000 733 08 Gž od 16. decembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 000 733 07 P od 26. septembra 2008. godine obavezan je prvotuženi «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantu na ime naknade plaće za razdoblje od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine, isplati iznos od 1.139,60 KM a na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, tj. od 7. augusta 2007. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 561,60 KM. Istom presudom utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u odnosu na Općinu Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: drugotužena) povučen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da mu je 5. decembra 2006. godine rješenjem tuženog kao poslodavca uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine, te da mu je istovremeno tom odlukom utvrđen i prestanak radnog odnosa zaključno sa 5. majem 2000. godine. Također je navedeno da je apelant kao zaposlenik na čekanju zahtijevao naknadu plaće za razdoblje od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine, te otpremninu, shodno članu 143. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Sud je istakao da među strankama nije sporno da se zaposlenik 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu, da se 4. februara 2000. godine pismeno obratio poslodavcu - tuženom radi uspostavljanja radnopravnog statusa i da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Sud je, dalje, naveo da je tuženi rješenjem od 5. decembra 2006. godine apelantu uspostavio radnopravni status zaposlenika na čekanju od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine, te kako apelant nije pozvan na rad, to mu je po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, kako je to i propisano odredbama člana 143. ZOR-a. Sud je, dalje, naveo da su u konkretnom slučaju sporni apelantovo pravo na naknadu plaće za razdoblje od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine i visina otpremnine.

4. Sud je naveo da je članom 143. stav 3. ZOR-a propisano da zaposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, ali da u tom statusu može ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona (član 143. stav 1. ZOR-a), a da zaposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u tom roku, prema članu 143. stav 4. ZOR-a, prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće na nivou Federacije BiH na dan stupanja na snagu ZOR-a, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Otpremnina se isplaćuje zaposleniku za ukupan staž, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. člana 143. ZOR-a pomnoži sa koeficijentom i to za staž preko 20 godina sa koeficijentom od 3,00. Sud je istakao da sve do pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje status zaposlenika na čekanju ne nastaje obaveza poslodavca po osnovu člana 143. ZOR-a niti nastaju prava za osobu koja takav status za sebe traži, te je konstatirao da su suprotna izlaganja prvotuženog apsolutno neosnovana. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare koji je istakao prvotuženi navodeći da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja (član 106. ZOR-a), te da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 361. ZOO-a). S tim u vezi, sud je naveo da zastara ne može početi teći prije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, a pogotovo ne može teći prije nastanka samog prava.

5. Sud je istakao da je nesporno da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac (član 143. stav 3. ZOR-a), ali da nema dokaza da je prvotuženi svojom odlukom tu visinu naknadno odredio. Međutim, apelant potražuje naknadu plaće u visini zagarantirane plaće. Shodno odredbama važećeg Zakona o doprinosima, osnovica na koju se uplaćuju doprinosi nije mogla biti niža od 60% prosječne mjesečne plaće zaposlenih u FBiH. Stoga, prema ocjeni suda, apelantu za razdoblje od maja 2000. godine pa zaključno sa oktobrom 2000. godine pripada naknada plaće u visini od 60% prosječne plaće zaposlenih u FBiH, što prema podacima Federalnog zavoda za statistiku iznosi 1.499,57 KM. Međutim, imajući u vidu odredbe člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je odlučio u granicama zahtjeva koji je apelant istakao u postupku i apelantu za utvrđeno razdoblje dosudio naknadu plaće u iznosu od 1.139,60 KM. Budući da je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima preko 25 godina staža osiguranja, sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu otpremnine, a visinu otpremnine je utvrdio u iznosu od 1.487,73 KM, također u granicama zahtjeva koji je postavio apelant. Sud je apelantu dosudio kamatu na iznose otpremnine i neisplaćene naknade plaće od dana podnošenja tužbe, tj. od 7. augusta 2007. godine, shodno odredbama člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 000 733 08 Gž od 16. decembra 2008.

godine žalba prvotuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena, a prvotuženi je obavezan da na ime otpremnine apelantu isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. augusta 2007. godine pa do konačne isplate. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu šest plaća počevši od 5. maja 2000. godine i zahtjev za dio otpremnine su odbijeni. Prvotuženi je obavezan da apelantu na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 280,80 KM. Žalba drugotužene je odbačena.

7. Sud je, zatim, naveo da je apelant stekao status zaposlenika na čekanju, što nije sporno, te da mu je, s obzirom na to da nije pozvan na rad, radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, kako je to propisano članom 143. ZOR-a. Sud je citirao odredbu ovog člana, te istakao da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, a da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a stupio na snagu 7. septembra 2000. godine. Dalje je navedeno da iz odredbe člana 143. ZOR-a proizlazi da zaposleniku na čekanju, što može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu citiranog zakona (5. novembar 1999. godine) pa do 5. maja 2000. godine, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Prema tome, kada zaposleniku, zbog toga što nije pozvan na rad, kao što je to u konkretnom slučaju, prestane radni odnos po sili zakona zaključno sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, kako je to apelant zahtijevao. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da žalba prvotuženog osnovano ukazuje na to da se apelantu nisu mogle dosuditi plaće zbog čekanja posla počevši od 5. maja 2000. godine jer je sud, prema odredbama člana 2. stav 1. ZPP, dužan da se kreće u granicama tužbenog zahtjeva. Sud je, također, ocijenio da je prvostepeni sud apelantu pogrešno dosudio na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM, umjesto iznosa od 1. 285,26 KM, koji se dobije kada se prosjek plaća u septembru 2000. godine (428,42 KM) pomnoži sa koeficijentom 3,00. Zbog toga je Kantonalni sud odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva u vezi sa isplatom otpremnine preko naprijed dosuđenog iznosa.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama, u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu plaća, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant navodi da mu po osnovu člana 143. ZOR-a pripada pravo i na nadoknadu šest (6) plaća i navodi da je Kantonalni sud iskazao takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju. Također je naveo da je nepravedno odbijen njegov tužbeni zahtjev (samo zato što u tužbi stoji «od» ili «do») i uskraćeno mu je ostvarivanje njegovih prava. Apelant je istakao da se u konkretnom slučaju radi o primjeni materijalnog prava, te da pravo na naknadu šest plaća proizlazi iz odredbe člana 143. ZOR-a, te je sud bio dužan primijeniti materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan navodima stranke u pogledu materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu plaća za razdoblje od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je u spomenutoj odluci zaključio da su: «[…] redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Također, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom predmetu sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja».

13. S obzirom na to da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je odbio apelantovo potraživanje za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 2758/08.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant, također, navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada», koje je garantirano čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kako su apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na rad i zaradu po osnovu rada u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci, Ustavni sud ističe da su takvi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, te smatra da ih nije potrebno posebno razmatrati.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3933/08 (I. Č.) | Sudska praksa | Aktio