Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3936/08 (B. Ć.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3936/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3936/08, rješavajući apelaciju Brune Ćavara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brune Ćavara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000 770 08 Gž od 15. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bruno Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000 770 08 Gž od 15. decembra 2008. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv «Novogradnje-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je prvotuženi 5. decembra 2006. godine donio rješenje kojim mu je uspostavljen radnopravni status počevši od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine kada mu je po sili zakona prestao radni odnos. Zatražio je da mu se kao zaposleniku na čekanju posla isplati naknada za razdoblje od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine pa nadalje, i otpremnina, u skladu sa članom 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR). Drugotuženi je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
3. Presudom Općinskog suda broj 64-0-P-07-000 770 07 P od 26. septembra 2008. godine prvotuženi je obavezan da apelantu na ime naknade plaće za razdoblje od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine, isplati iznos od 1.139,60 KM i na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 7. augusta 2007. godine do konačne isplate. Odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog jer u konkretnoj pravnoj stvari nije pasivno legitimiran.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant 31. decembra 1991. godine bio u radnom odnosu kod prvotuženog, da se prvotuženom pismeno obratio 4. februara 2000. godine radi uspostave radnopravnog statusa, da je prvotuženi rješenjem od 15. decembra 2007. godine apelantu uspostavio radnopravni status od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine kada mu je radni odnos prestao po sili zakona, te da apelantov staž osiguranja iznosi preko 22 godine. Prema ocjeni prvostepenog suda, sporni su bili naknada plaće i visina otpremnine. Imajući u vidu nespornu činjenicu koja se tiče staža osiguranja, visina otpremnine za apelanta utvrđena je na način što je prosječna plaća isplaćena u Federaciji BiH iz septembra 2000. godine u iznosu od 428,42 KM pomnožena sa koeficijentom 3,00, nakon čega je dobijen iznos od 1.285,26 KM (član 143. stav 4. ZOR-a). Uzimajući u obzir činjenicu da sud na osnovu člana 2. Zakona o parničnom postupku FBiH odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, Općinski sud je apelantu na ime otpremnine dosudio iznos od 1.139,60 KM. U pogledu zahtjeva koji se tiče naknade plaće u visini «zagarantirane» plaće počevši od 5. maja do oktobra 2000. godine, Općinski sud je apelantu dosudio 60% prosječne mjesečne plaće zaposlenih u Federaciji BiH, što prema podacima Federalnog zavoda za statistiku iznosi 1.499,57 KM.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi prvotuženog protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 64 0 P 000 770 08 Gž od 15. decembra 2008. godine, kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine, pa je obavezao prvotuženog da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zateznom kamatom od 7. augusta 2007. godine do konačne isplate. Odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu šest plaća počevši od 5. maja 2000. godine i dijela otpremnine za taj period. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelant kao radnik na čekanju posla zahtijevao da mu prvotuženi isplati naknadu plaće za period od šest mjeseci i to počevši od 5. maja 2000. godine i na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u dijelu koji se odnosi na isplate plaća i dijela otpremnine pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, kako je dalje navedeno, apelant je stekao status zaposlenika na čekanju posla, ali kako nije pozvan na rad kod prvotuženog, radni odnos mu je prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Iz odredbe člana 143. ZOR-a (ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine) proizlazi da zaposleniku na čekanju posla čekanje može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu ZOR-a. Pravo na naknadu plaće, kako je dalje navedeno, jedno je od prava iz radnog odnosa, a kako se apelant nije u utuženom periodu (nakon 5. maja 2000. godine) nalazio u radnom odnosu, to mu ne pripada naknada plaće nakon 5. maja 2000. godine niti otpremnina u odnosu na taj period, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. S obzirom na to da je apelant imao navršenih preko 20 godina staža osiguranja, to mu otpremnina, u skladu sa članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a, pripada u iznosu od 1.285,26 KM. Ovaj iznos je dobijen, kako je dalje navedeno, kada se prosjek plaće iz septembra 2000. godine (428,42 KM) pomnoži sa koeficijentom 3.00, zbog čega je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen.
6. Apelant je u apelaciji istakao da su mu presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad i zaradu po osnovu rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelant nalazi u pogrešnoj primjeni člana 143. ZOR-a smatrajući da mu pripada pravo i na naknadu šest plaća i da je nepravedno odbijen njegov zahtjev kojim je tražio isplatu plaća (samo zato što je u tužbenom zahtjevu i tužbi umjesto «do 5. maja 2000. godine» naveo «od 5. maja 2000. godine»). Apelant navodi i presudu Kantonalnog suda (u drugom predmetu) u kojoj je naveden stav da radnicima pripada pravo na otpremninu i šest plaća.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da osporena presuda Kantonalnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je prvostepena presuda preinačena. Naime, apelantu je navedenom presudom na ime otpremnine dosuđeno 1.285,26 KM sa kamatom od 7. augusta 2007. godine do isplate, a odbijen je višak njegovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu plaća počevši od 5. maja 2000. godine pa nadalje i dio otpremnine. Kantonalni sud je za svoje odlučenje dao detaljne razloge navodeći da je sud dužan kretati se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U konkretnom slučaju apelant je zahtijevao isplatu plaće za šest mjeseci nakon prestanka radnog odnosa, tj. nakon 5. maja 2000. godine, pa s obzirom na to da je naknada plaće jedno od prava iz radnog odnosa, a da se apelant nesporno nakon 5. maja 2000. godine nije nalazio u radnom odnosu kod tuženog, stoga mu, prema obrazloženju iz presude Kantonalnog suda, i ne pripada naknada plaće nakon tog datuma.
11. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju i primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, s obzirom na to da se radi o identičnim navodima o kojima je Ustavni sud dao obrazloženje u dijelu koji se odnosi na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani, te da nije potrebno ulaziti u njihovo detaljnije ispitivanje.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović