Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3984/08 (R. B.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 2
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3984/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3984/08, rješavajući apelaciju Radoslava Brekala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Brekala podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000 786 08 Gž od 15. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoslav Brekalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000 786 08 Gž od 15. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 000786 07 P od 26. septembra 2008. godine obavezana je tužena «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužena) da isplati apelantu na ime naknade plaće za razdoblje od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine, iznos od 1.139,60 KM i na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, odnosno 10. maja 2007. godine, pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da isplati apelantu na ime troškova parničnog postupka iznos od 561,60 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da mu je Rješenjem tužene, kao poslodavca, broj NO-04/07 od 22. marta 2007. godine, donesenim na osnovu Rješenja Kantonalne komisije za provođenje člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 08- 61-8/07 od 11. januara 2007. godine, uspostavljen radnopravni status od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine, te da mu je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos po sili zakona. Shodno tome, apelant je tužbom potraživao isplatu otpremnine i naknadu plaće za period od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine. Navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da se apelant zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, da se 4. februara 2000. godine pismeno obratio tuženoj radi uspostavljanja radnopravnog statusa, da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, te da mu je rješenjem tužene uspostavljen radnopravni status u navedenom periodu i da mu je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine po sili zakona. Istaknuto je da je članom 143. stav 1. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ZOR-a zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a ako ga poslodavac, prije isteka tog roka, ne pozove na rad. Sud je naveo da će se, shodno odredbi člana 143. stav 2. ZOR-a, zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ZOR-a pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u tom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, također smatrati zaposlenikom na čekanju. Odredbom člana 143. stav 3. ZOR-a je navedeno da za vrijeme čekanja zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, dok je odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a propisano da zaposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u navedenom roku, prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu.
4. Sud je ocijenio da zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine ne ostvaruje prava iz člana 143. ZOR-a ex lege, nego ta prava, uključujući pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja, ostvaruje tek nakon što se pravomoćnom odlukom poslodavca, odnosno nadležne komisije, po zahtjevu zaposlenika za uspostavu radnopravnog statusa, odluči o tom njegovom pravu. Naime, sud je naveo da sve do pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje status zaposlenika na čekanju ne nastaje obaveza poslodavca po osnovu člana 143. ZOR-a, niti nastaju prava za osobu koja takav status za sebe traži. Budući da je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima više od 20 godina staža osiguranja, to mu je otpremnina utvrđena na način propisan članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a, ali je sud, uzimajući u obzir činjenicu da na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), odlučuje u granicama zahtjeva koji je postavljen u postupku, odredio da otpremnina iznosi 1.487,73 KM.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 000 786 08 Gž od 15. decembra 2008. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana apelantu isplatiti, na ime otpremnine, iznos od 1.285,26 KM sa zateznom kamatom počev od 10. maja 2007. godine, pa do konačne isplate, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu šest plaća počev od 5. maja 2000. godine i dijela otpremnine, odbijen. Također je preinačena i odluka o troškovima postupka, tako da je tužena obavezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 280,80 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 561,60 KM.
6. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant stekao status zaposlenika na čekanju, što nije sporno među strankama, te da mu je, s obzirom na to da nije pozvan na rad, radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, kao što je propisano članom 143. ZOR-a. Sud je citirao odredbu ovog člana, te istakao da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, a da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a stupio na snagu 7. septembra 2000. godine. Dalje je navedeno da iz odredbe člana 143. ZOR-a proizlazi da zaposleniku na čekanju, što može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu Zakona, dakle, do 5. maja 2000. godine, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Sud je naveo da u situaciji kad zaposleniku, zbog toga što nije pozvan na rad, prestane radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, kako je to apelant zahtijevao. Stoga je Kantonalni sud zaključio da žalba tužene osnovano ukazuje da se apelantu nisu mogle dosuditi naknade plaća počev od 5. maja 2000. godine, jer je sud dužan kretati se u granicama tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP). Najzad, Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao, a niti pokušao dokazivati, koju je visinu plaće odredio poslodavac i da li ju je uopće odredio za vrijeme čekanja posla, kako to propisuje odredba člana 143. stav 3. ZOR-a, te da, prema tome, sve i da je apelant, u skladu sa Zakonom postavio zahtjev za isplatu plaća, njegovom zahtjevu ne bi se moglo udovoljiti zbog primjene pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP). Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogriješio kada je apelantu, na ime otpremnine, dosudio iznos od 1.487,73 KM, umjesto iznosa od 1.285,26 KM koji se dobije na način propisan članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant navodi da mu po osnovu člana 143. Zakona o radu pripada pravo i na naknadu šest plaća i navodi da je Kantonalni sud iskazao takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2758/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio, u pogledu navodne povrede apelantovog prava na pravično suđenje, da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan, a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te je zaključio da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da „apelant nema 'opravdan zahtjev' koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati“.
12. S obzirom na to da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant, također, navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad zagarantovano čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant i u ovom dijelu apelacije žali na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih i procesnih propisa. S obzirom na to da je isto pitanje, u okviru navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović