Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4009/08 (N. Z.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4009/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 4009/08, rješavajući apelaciju Nikole Zovke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Zovke podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000 787 08 Gž od 17. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 31. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000 787 08 Gž od 17. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 000787 07 P od 26. septembra 2008. godine obavezan je tuženi «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime naknade plaća za period od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine, ukupan iznos od 1.139,60 KM i na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tuženi Rješenjem broj NO 02/07 od 22. marta 2007. godine apelantu uspostavio radnopravni status počevši od 14. septembra 1990. do 5. maja 2000. godine kada je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, shodno odredbama člana 143. Zakona o radu, te da apelantov staž osiguranja iznosi preko 29 godina. Navedeno je da su među parničnim strankama sporni apelantovo pravo na naknadu plaće i visina otpremnine. Sud je, zatim, citirao sadržaj odredbe člana 143. ZOR-a, te istakao da zaposlenik koji se 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu ne ostvaruje prava iz člana 143. ZOR-a ex lege, nego ta prava, uključujući pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja, ostvaruje tek nakon što pravomoćnom odlukom poslodavca, odnosno nadležne komisije odluči o pravu zaposlenika za uspostavu radnopravnog statusa. Istaknuto je da sve do pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje status zaposlenika na čekanju ne nastaje obaveza poslodavca po osnovu člana 143. ZOR-a niti nastaju prava za osobu koja takav status traži. Općinski sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio naknadu plaća za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine i isplatu otpremnine, u skladu sa članom 143. Zakona o radu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 3. Zakona o radu propisano da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 5. Zakona o radu propisano da se otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a da se utvrđuje tako da se prosječna plaća isplaćena na nivou Federacije BiH u septembru 2000. godine (koja je iznosila 428,42 KM) pomnoži sa koeficijentom i to za staž osiguranja preko 20 godina sa koeficijentom od 3,00. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nema dokaza da je tuženi odredio apelantu naknadu plaće za vrijeme čekanja posla. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu plaća za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine, kao i zahtjev za isplatu otpremnine, te je, stoga, odlučio kao u dispozitivu presude.
3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 P 000 787 08 Gž od 17. decembra 2008. godine, kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu plaća za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog u pogledu dosuđene otpremnine apelantu u iznosu od 1.487,73 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantu na ime otpremnine pripada iznos od 1.285,26 KM koji se dobije kada se iznos od 428,42 KM (prosječna mjesečna plaća u septembru 2000. godine) pomnoži sa koeficijentom 3,00. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog u tom dijelu osnovana, te je, stoga, preinačio prvostepenu presudu na način kako je to navedeno u dispozitivu presude. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 1. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Kantonalni sud je naveo i da je odredbama člana 143. stav 4. istog zakona propisano da ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu. Sud je naveo da iz ovih odredbi proizlazi da zaposleniku na čekanju, koje može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu Zakona o radu (od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine), pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant imao status zaposlenika na čekanju, u smislu člana 143. stav 2. Zakona o radu, te da mu je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine po sili zakona, shodno odredbama člana 143. stav 4. Zakona o radu. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da žalba tuženog pravilno ukazuje na to da prvostepeni sud nije mogao apelantu dosuditi naknade plaća zbog čekanja posla počevši od 5. maja 2000. godine budući da je sud, shodno članu 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dužan da se kreće u granicama tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da tužilac nije dokazao, niti je dokazivao, u smislu člana 143. stav 3. ZOR-a, da li je i koju visinu plaće odredio poslodavac, te da se, sve i da je apelant u skladu sa ZOR-om i postavio zahtjev za isplatu plaća, njegovom zahtjevu ne bi moglo udovoljiti zbog primjene pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP).
4. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad i zaradu po osnovu rada. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno postupio kada je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu plaća. Naime, apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu šest plaća, u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu šest plaća počevši od 5. maja 2000. godine smatrajući da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je zaključio: «[…] da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim».
9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud i u apelantovom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Također, apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na rad i zaradu po osnovu rada. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, ono nije garantirano ni Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom, u članovima 6. i 7, garantirani su pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na rad, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović