Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/09 (A. P.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o radu · čl. 143
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-403/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 403/09, rješavajući apelaciju Age Pivčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Age Pivčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001430 od 9. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-07-000-180 od 11. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-06-000 597 od 5. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ago Pivčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, odvjetnik iz Livna, podnio je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001430 od 9. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-07-000-180 od 11. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06-000 597 od 5. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 597 od 5. januara 2007. godine obavezan je tuženi «Narodno sveučilište» Livno (u daljnjem tekstu: tuženik) da apelantu na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. maja 1999. godine pa do 31. decembra 2000. godine isplati ukupan iznos od 2.560,00 KM, te na ime otpremnine iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. marta 2002. godine do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke odbijen je apelantov višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženika broj 386/01 od 21. decembra 2001. godine, te da se naloži tuženiku da mu uspostavi radnopravni status na način da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da mu je rješenjem tuženog od 21. decembra 2001. godine prestao radni odnos sa 31. decembrom 2000. godine, te da je tuženi navedeno rješenje donio na nezakonit način zbog toga što i dalje postoji radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim kvalifikacijama i radnom iskustvu. Navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio uposlenik tuženika, da je Rješenjem tuženika broj 158/93 od 11. augusta 1993. godine upućen na čekanje posla uz naknadu osobnog dohotka od 60%, a po odlukama Općinskog HVO-a Livno broj 01-023-355/92 od 11. novembra 1992. godine i broj 01-023-391/92 od 17. decembra 1993. godine koje su vrijedile do stupanja na snagu Odluke Općinskog HVO-a Livno broj 01-023-391/93 od 2. februara 1993. godine po kojoj je utvrđena visina osobnog dohotka zaposlenika u slučaju odsustvovanja s posla u iznosu od 35% od plaće kao da je radio puno radno vrijeme. Također je navedeno da je apelant bio u statusu «čekanja posla» od 12. augusta 1993. godine do 31. decembra 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos po Rješenju tuženika broj 386/01 od 21. decembra 2001. godine. U periodu od 12. augusta 1993. godine do 30. aprila 1999. godine apelant je uredno primao naknadu plaće u visini od 35%, dok u periodu od 1. maja 1999. godine pa do prestanka radnog odnosa 31. decembra 2000. godine tuženik nije isplaćivao apelantu naknadu plaća u utvrđenom iznosu od 35%.
4. Dalje, Općinski sud je citirao odredbu člana 143. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Općinski sud je zatim naveo da je apelant u statusu čekanja posla bio u periodu od 12. augusta 1993. godine do 31. decembra 2000. godine, te da mu je, s obzirom na to da u međuvremenu nije bio pozivan na rad, radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine (član 143. stav 4. ZOR-a). Sud je naveo da je tuženik utvrdio prestanak radnog odnosa apelantu sa 31. decembrom 2000. godine iako mu je radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine. S obzirom na navedeno, osporeno rješenje tuženika je doneseno u skladu sa članom 143. ZOR-a s tim da je apelantu prestanak radnog odnosa trebalo utvrditi od 5. maja 2000. godine, a ne od 31. decembra 2000. godine, pa je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, kao i u dijelu u kojem je apelant tražio da se tuženik obaveže da sa apelantom uspostavi radnopravni status na način da ga rasporedi na poslove i zadatke koji odgovoraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Sud je, također, naveo da apelant nije dokazao da je prema općim aktima tuženika bilo upražnjeno radno mjesto na koje se mogao rasporediti apelant. Osim toga, Općinski sud je istakao da je apelant u iskazu naveo da je nakon donošenja rješenja tuženika o prestanku radnog odnosa zasnovao novi radni odnos kod drugog poslodavca, i to «Ekstra Lajt» d.o.o. Livno, i u mirovini je od septembra 2005. godine, pa je iz tih razloga njegov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se tuženik obaveže da mu uspostavi radnopravni status na način da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, pravno neutemeljen. Općinski sud je naveo da okolnost što je tuženik u rješenju od 21. decembra 2001. godine utvrdio prestanak radnog odnosa apelantu sa 31. decembrom 2000. godine ne može uticati na činjenicu da mu je radni odnos prestao po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, a u skladu sa članom 143. stav 4. ZOR-a, te da na tu činjenicu nije uticalo to što je pobijano rješenje doneseno godinu dana nakon utvrđenja prestanka radnog odnosa.
5. Općinski sud je, također, naveo kao nespornu činjenicu da je apelant u periodu od 1. maja 1999. godine do 31. decembra 2000. godine bio u statusu zaposlenika na čekanju, te da mu u tom periodu nije isplaćivana naknada od 35% utvrđene plaće. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu od 35% od utvrđene osnovice, pa je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke od 24. oktobra 2006. godine dosuđena naknada za period od 1. maja 1999. godine do 31. decembra 2000. godine u ukupnom iznosu od 2.560,00 KM. Općinski sud je naveo da je neosnovano apelantovo potraživanje kojim je tražio naknadu pune plaće za period od 1. maja 1999. godine do 31. decembra 2000. godine s obzirom na to da u istom periodu nije radio, nego je imao status zaposlenika na čekanju prema Rješenju tuženika broj 158/93 od 11. augusta 1993. godine i Odluci Općinskog HVO-a broj 01-023-391/93 od 2. februara 1993. godine i prema njemu je isplaćivana naknada na ime čekanja. S druge strane, sud je naveo da, shodno članu 143. ZOR-a, zaposleniku na čekanju posla koji ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. Budući da je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima više od 20 godina staža osiguranja, sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu otpremnine a visina otpremnine je utvrđena na način propisan članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-07-000-180 od 11. maja 2008. godine odbijene su žalbe apelanta i tuženika i prvostepena presuda potvrđena. Navedeno je da je apelant pobijao presudu u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev, ili da se ona ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku, a da je tuženik predlagao da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan. Sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelant imao status zaposlenika na čekanju od 12. augusta 1993. godine pa do 31. decembra 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos Rješenjem tuženika broj 386/01 od 21. decembra 2001. godine. Sud je, također, istaknuo da je navedeno rješenje doneseno u skladu sa članom 143. ZOR-a, pa je, shodno tome, Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud, odbijajući ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da se poništi navedeno rješenje kao nezakonito, te da se naloži tuženiku da mu uspostavi radnopravni status na način da ga rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, suprotno navodima žalbe, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoj stav dao valjane razloge. Dalje, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 143. stav 3. ZOR-a, kojom je propisano da za vrijeme čekanja na posao zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Budući da za period od 1. maja 1999. godine do 31. decembra 2000. godine tuženik apelantu nije isplaćivao naknadu plaće, to je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao tuženika da za navedeni period isplati apelantu naknadu plaće u ukupnom iznosu od 2.560,00 KM. Sud je, također, naveo da apelantu ne pripada naknada pune plaće za navedeni period jer u navedenom periodu nije radio i imao je status zaposlenika na čekanju posla od 12. augusta 1993. godine pa do 31. decembra 2000. godine. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika s obzirom na to da od nastanka obaveze pa do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od tri godine iz člana 106. ZOR-a. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao tuženika da apelantu na ime otpremine isplati iznos od 1.285,26 KM, a u skladu sa članom 143. stav 4. ZOR-a.
7. Vrhovni sud je u postupku rješavanja o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-07-000-180 od 11. maja 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Suprotno apelantovom prigovoru kao revidenta, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvatajući zaključak drugostepenog suda da je tuženik, donoseći rješenje od 21. decembra 2001. godine, u svemu postupio u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, budući da apelant nije u zakonom propisanom roku od tuženika pozvan na rad, tako da mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Vrhovni sud je naveo da rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa takvog zaposlenika ima deklaratoran, a ne konstitutivan karakter, kao i da donošenje takvog rješenja nije vezano rokom i može se donijeti retroaktivno. Okolnost da je tuženik u rješenju od 21. decembra 2001. godine utvrdio da apelantu radni odnos prestaje sa 31. decembrom 2000. godine ne čini, samo po sebi, to rješenje nezakonitim, niti je takvo utvrđenje datuma prestanka radnog odnosa na apelantovu štetu, kome je tuženik, umjesto 5. maja 2000. godine, povezao staž i uplatio doprinose do 31. decembra 2000. godine, a do tog datuma će mu isplatiti i naknadu plaća. Vrhovni sud je ocijenio da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je prestanak njegovog radnog odnosa rezultat diskriminacije na osnovu nacionalnog porijekla od tuženika. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant u svojoj tužbi, kao ni prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, nije činjenično supstancirao svoje tvrdnje o navodnoj diskiminaciji po osnovu nacionalne pripadnosti, niti je sudu prezentirao dokaze o navodnoj diskriminaciji, što je bio dužan učiniti shodno odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da je drugostepeni sud sudio uz pogrešnu primjenu člana 5. ZOR-a s obzirom na to da apelant nije podnio očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena citiranom odredbom. Vrhovni sud je ocijenio da je neprihvatljiv i apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili višak njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća, budući da mu, kao zaposleniku na čekanju posla, pripada samo naknada plaće, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, koji su za taj zaključak dali pravilne i potpune razloge koje je u svemu prihvatio i Vrhovni sud.
8. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se žali na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U odnosu na diskriminaciju, apelant je naveo da su, po njegovom mišljenju, sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su izveli zaključak da nije diskriminisan temeljem nacionalne i vjerske pripadnosti s obzirom na to da je «isključivo iz razloga pripadnosti drugoj nacionalnoj skupini upućen na čekanje posla», a kao dokaz toj tvrdnji ističe da je «na čekanje posla upućeno još nekoliko osoba koje su bile uposlenici tuženika i da se redom radilo o osobama bošnjačke nacionalnosti».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi, odnosno Vrhovni sud, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a što je, zapravo, apelant već isticao u reviziji. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituriati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kad su zaključili da je njegova tvrdnja da ga je poslodavac diskriminisao po osnovu nacionalne pripadnosti i time povrijedio odredbu člana 5. ZOR-a neosnovana, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi kojom je predmetni postupak okončan za ovaj zaključak dao jasno obrazloženje. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant nije ponudio sudu bilo kakav dokaz ni u svojoj tužbi, kao ni prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke o navodnoj diskriminaciji po osnovu nacionalne pripadnosti, niti je sudu prezentirao dokaze o navodnoj diskriminaciji, a što je bio dužan prema odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant, također, smatra da je diskriminisan u uživanju prava na rad iz čl. 6 i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi da je diskriminisan u vezi sa pravom na rad identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje, te kako je takve navode Ustavni sud već ispitao u dijelu obrazloženja koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, to Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović