Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/09 (S. K.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-778/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 778/09, rješavajući apelaciju Stojana Kvesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Kvesića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 003063 09 Gz od 6. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Kvesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 003063 09 Gz od 6. marta 2009. godine.

2. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv tužene „Novogradnje-zanatstvo“ d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate, Općinski sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj 64 0 P 003063 08 P od 31. oktobra 2008. godine, kojom je obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 1.139,60 KM na ime naknade plaće za period od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine iznos od 1.487,73 KM na ime otpremnine sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 16. augusta 2007. godine do isplate, kao i da apelantu isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 561,60 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da se apelant zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, da se 4. februara 2000. godine obratio tuženoj za uspostavu radnopravnog statusa i da mu je tužena rješenjem od 5. decembra 2006. godine, primjenom člana 143. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), uspostavila radnopravni status od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine, te utvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona sa 5. majem 2000. godine i utvrdio da apelant ima staž osiguranja više od 16 godina. Navedeno je da je među parničnim strankama sporno apelantovo pravo na naknadu plaće i visina otpremnine. Sud je zatim citirao sadržaj odredbe člana 143. ZOR-a, te istakao da zaposlenik koji se 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu ne ostvaruje prava iz člana 143. ZOR-a ex lege, nego ta prava, uključujući pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja, ostvaruje tek nakon što se pravomoćnom odlukom poslodavca, odnosno nadležne komisije, odluči o pravu uposlenika za uspostavu radnopravnog statusa. Istaknuto je da sve do pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje status uposlenika na čekanju ne nastaje obaveza poslodavca po osnovu člana 143. ZOR-a, niti nastaju prava za osobu koja takav status traži. S obzirom na to da među strankama nije bilo sporno da apelant ima između 10 i 20 godina staža osiguranja, sud je naveo da je otpremnina utvrđena shodno članu 143. stav 4. ZOR-a na način da je prosječna plaća isplaćena na nivou Federacije BiH u septembru 2000. godine (koja je iznosila 428,42 KM) pomnožena koeficijentom 2,66. Također je navedeno da, u smislu člana 143. stav 3. ZOR-a, za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Istaknuto je da je apelant tužbom potraživao naknadu plaće u visini «zagarantirane» plaće, koja prema odredbama važećih zakona nije mogla biti niža od 60% prosječne mjesečne plaće zaposlenih u Federaciji BiH, pa je apelantu za period od 5. maja 2000. godine zaključno sa oktobrom 2000. godine dosudio naknadu plaće u toj visini, a uzimajući u obzir podatke Federalnog zavoda za statistiku.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 003063 09 Gz od 6. marta 2009. godine djelimično je uvažena žalba tužene pa je presuda Općinskog suda preinačena na način da je tužena obavezana da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. augusta 2007. godine do konačne isplate. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu šest plaća počev od 5. maja 2000. godine i isplatu dijela otpremnine je odbijen. Tužena je, također, obavezana da apelantu isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 280,80 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da je tužitelj kao osnovni žalbeni razlog naveo pogrešnu primjenu materijalnog prava od prvostepenog suda. Navedeno je da među strankama nije sporno da je apelant stekao status uposlenika na čekanju, pa budući da apelant nije pozvan na rad, to mu je, kako to propisuje član 143. ZOR-a, po sili zakona prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine. Dalje je navedeno da prava zaposlenika na čekanju proizlaze upravo iz odredbe člana 143. ZOR-a koju je sud u njenom integralnom tekstu (st. 1. do 8) u daljnjem tekstu obrazloženja citirao. Istaknuto je da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, a Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a 7. septembra 2000. godine, kada su stupile na snagu odredbe st. 4. i 5. navedenog člana (kojim je regulirano pravo na otpremninu i način utvrđivanja visine otpremnine). Navedeno je da iz odredbe člana 143. ZOR-a proizlazi da zaposleniku na čekanju, koje može trajati najduže 6 mjeseci od stupanja na snagu zakona, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, te da je apelantu, zbog toga što nije pozvan na rad, prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, pa mu od tog momenta ne pripada pravo na plaću na način kako je potraživao tužbom. Stoga je zaključeno da žalba tužene pravilno ukazuje da prvostepeni sud nije mogao apelantu dosuditi naknade plaća zbog čekanja posla počev od 5. maja 2000. godine, budući da je sud, shodno članu 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dužan da se kreće u granicama tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da tužitelj nije dokazao, niti je dokazivao, u smislu člana 143. stav 3. ZOR-a, da li je i koju visinu plaće odredio poslodavac, te da se, sve da je apelant u skladu sa ZOR-om i postavio zahtjev za isplatu plaća, njegovom zahtjevu ne bi moglo udovoljiti zbog primjene pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP). Također je navedeno da žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogriješio kada je apelantu na ime otpremnine dosudio iznos od 1.487,73 KM umjesto iznosa od 1.285,26 KM, jer se taj iznos dobije kada se prosjek plaća u 9. mjesecu 2000. godine (428,42 KM) pomnoži sa koeficijentom tri, te je stoga višak apelantovog tužbenog zahtjeva na ime otpremnine odbijen.

5. Apelant smatra da je Kantonalni sud osporenom presudom povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant navodi da iz odredbi člana 143. ZOR-a jasno proizlazi da mu pripada pravo na otpremninu i naknadu šest plaća, te smatra da je sud, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o materijalnom pravu, bio dužan to «pravo primijeniti po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke glede materijalnog prava – član 2. stav 2» ZPP, te apelant smatra «da je nepravedno odbiti tužitelja u odnosu na plaće (samo zato što u tužbi stoji «od» ili «do») i uskratiti mu ostvarivanje tog prava». Dalje, apelant navodi da je Kantonalni sud već zauzeo takvo stajalište u svojoj Presudi broj 008-0-Gž-07-00481.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu šest plaća počev od 5. maja 2000. godine, smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je zaključio «da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim».

10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje zašto je djelimično usvojio žalbu tužene, te preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu šest plaća počev od 5. maja 2000. godine, odnosno zašto je snizio visinu dosuđene otpremnine, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih propisa (konkretno, člana 143. ZOR-a i člana 2. ZPP). Ustavni sud u obrazloženju osporene presude nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su ovi propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka i pored činjenice da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da su odredbe st. 4. i 5. člana 143. ZOR-a stupile na snagu 7. septembra 2000. godine, a ta konstatacija ne stoji, budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZOR-a odredba stava 4. samo izmijenjena u dijelu obračuna otpremnine u slučaju prestanka radnog odnosa. Međutim, nezavisno od navedenog, Ustavni sud smatra da osporena odluka nije rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava na apelantovu štetu, budući da apelant u apelaciji i ne osporava odluku u dijelu u kojem mu je dosuđena otpremnina, već isključivo u dijelu kojim je odlučeno o naknadi plaće, a što je regulirano odredbom člana 143. stav 3. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. S druge strane, vezano za navode apelacije o povredi prava na rad i zaradu po osnovu rada, Ustavni sud zapaža da su ova prava garantirana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/09 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio