Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-813/09 (M. T.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-813/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 813/09, rješavajući apelaciju Mehmedalije Topčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Topčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 178 od 3. marta 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002148 od 20. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmedalija Topčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 18. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 178 od 3. marta 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002148 od 20. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-596/03 od 5. oktobra 2007. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog «Polet» d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) od 25. marta 2003. godine kojim je apelantu ukinut radnopravni status pa je naloženo tuženom da apelanta vrati na poslove koje je obavljao prije donošenja odluke ili druge odgovarajuće poslove i da mu isplati iznos preciziran u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv tuženog i da je u tužbi naveo da je bio zaposlen kod tuženog, da je 1992. godine upućen «na čekanje» i da se u tom statusu nalazio do 10. januara 2002. godine kada je tuženi donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu zbog teže povrede radne dužnosti, nakon čega je nezakonitom odlukom od 25. marta 2003. godine apelantu ukinut radnopravni status zbog povrede radne discipline budući da se u zadnjih šest mjeseci nije javljao na posao. Preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud rješenje od 25. marta 2003. godine poništi kao nezakonito i da mu se naknade plaće koje bi ostvario da je radio. Sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio upoznat sa obavijesti tuženog od 15. februara 2000. godine o obavezi radnika na čekanju posla da se svakog prvog i petnaestog u mjesecu javljaju tuženom, te da neodazivanje na poziv povlači posljedice po zakonu. Dalje je utvrđeno da je apelant 12. marta 2003. godine prijavljen disciplinskoj komisiji zbog nejavljanja na posao, da je proveden disciplinski postupak, te da je Rješenjem tuženog broj 776/03 od 25. marta 2007. godine utvrđeno da je apelantu ukinut radnopravni status zaposlenika zbog povrede radne discipline. Dalje je navedeno da je sudski vještak izračunao visinu plaće koja bi pripadala apelantu za period od 25. marta 2003. godine do 9. maja 2007. godine. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 88. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da poslodavac može uposleniku otkazati ugovor o radu bez otkaznog roka u slučaju težeg prijestupa ili teže povrede radnih obaveza iz ugovora o radu a da je odredbom člana 89. ZOR-a propisano da se ugovor o radu u slučaju iz člana 88. ZOR-a može otkazati u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Također je navedeno da je, prema ocjeni suda, u konkretnom slučaju tuženi za apelantovo nejavljanje na posao po aktu tuženog od 15. februara 2000. godine saznao najkasnije pet i po mjeseci prije podnošenja prijave za pokretanje disciplinskog postupka budući da tuženi vodi evidenciju prisutnosti na radu. Dakle, sud nije prihvatio stav tuženog da je za to saznao 12. marta 2003. godine, kako je tvrdio u postupku, zbog čega je sud ocijenio da je rješenje tuženog kojim se apelantu prekida radnopravni status od 25. marta 2003. godine doneseno suprotno odredbi člana 89. ZOR-a, odnosno protekom prekluzivnog roka. Sud je naveo da je članom 96. stav 2. ZOR-a propisano da ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da uposlenika vrati na posao i isplati mu naknadu plaće koju bi ostvarivao da je radio, pa je, budući da je ocijenio da je rješenje tuženog nezakonito, udovoljio apelantovom zahtjevu za isplatu naknade plaće shodno nalazu sudskog vještaka.

4. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-

0-Gž-07-002 148 od 20. novembra 2007. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i apelantove izjave date na glavnoj raspravi proizlazi da je apelant radio kod tuženog do 1992. godine kada je upućen na čekanje posla, u kojem statusu je ostao sve do 10. januara 2000. godine kada je tuženi donio odluku o prestanku radnog odnosa, odnosno do 25. marta 2003. godine kada mu je ukinut radnopravni status. Dalje, sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 3. ZOR-a i naveo da, u skladu sa tom odredbom, radnik koji se zatekao u statusu čekanja posla nakon stupanja na snagu ZOR-a može ostati u tom statusu najduže šest mjeseci, ako ga prije isteka tog roka poslodavac ne pozove na rad. Kantonalni sud je naveo da, u skladu sa članom 143. stav 4. ZOR-a, ako radnik ne bude pozvan na rad, po sili zakona mu prestaje radni odnos uz pravo na isplatu otpremnine. Dalje, sud je ponovio pravne stavove iznesene u prvostepenoj presudi, te zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. Suprotno stajalištu prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da je apelantu po sili zakona, u smislu odredbe člana 143. stav 4. ZOR-a, prestao radni odnos nakon isteka šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, tj. 5. maja 2000. godine, te da, stoga, rješenje tuženog od 23. marta 2003. godine ima samo deklarativan karakter.

6. Apelant je izjavio reviziju protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je donio Odluku broj 070-0-Rev-08-000178 od 3. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije prihvatio navode revizije da je drugostepeni sud, bez održavanja javne rasprave, utvrdio činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrdio prvostepeni sud. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz prvostepene presude proizlazi da je apelant upućen na čekanje 1992. godine, da je u tom radnopravnom statusu bio do 25. marta 2003. godine, kao dana donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, i da ga tuženi u navedenom periodu nikada nije pozvao na rad. Prema stavu Vrhovnog suda, Kantonalni sud je, ne utvrđujući drugačije činjenično stanje i prihvatajući upravo navedena činjenična utvrđenja, na sjednici vijeća drugačijom primjenom mjerodavnog materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu. Stoga je sud zaključio da je neosnovan revizijski prigovor da je drugostepena presuda donesena uz povredu člana 209. u vezi sa članom 229. stav 1. tačka 4. i 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je zaključio da je, protivno navodima revizije, Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev budući da je članom 143. stav 1. ZOR-a propisano da, ukoliko poslodavac zaposlenika na čekanju posla ne pozove na rad u propisanom roku, kao što je u apelantovom slučaju, zaposleniku po sili zakona prestaje radni odnos zaključno sa 5. majem 2000. godine. Istaknuto je da je u načelu pravilan apelantov stav da zaposleniku upućenom na čekanje ne može prestati radni odnos zbog neopravdanog izostajanja sa posla, ali, budući da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, to kasnija odluka poslodavca o prestanku radnog odnosa ima samo deklarativan a ne i konstitutivan karakter.

7. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su drugostepeni i revizijski sud postupali proizvoljno, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i u postupku primjene prava. Apelant navodi da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostepenog suda u odluci, zbog čega nije mogao izmijeniti prvostepenu presudu. Osim toga, prema apelantovom mišljenju, ne radi se o deklarativnom rješenju tuženog od 25. marta 2003. godine, odnosno ono bi bilo deklarativno da je njime odlučeno i o pravu na otpremninu, u skladu sa članom 143. stav 7. ZOR-a. Apelant osporava zaključke sudova jer je bio zaposlenik kod tuženog i nakon 5. maja 2000. godine, što je nesporno, i da je on za njega izmirivao obaveze. Osim toga, prema apelantovom stavu, tuženi je u postupku privatizacije morao zadržati radnike, a da to nije učinio, morao bi im isplatiti otpremninu. Apelant navodi da mu je ovakvim postupanjem sudova «uskraćena novčana naknada iz osnova postojanja radnog odnosa», odnosno uskraćeno mu je pravo na otpremninu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, osobito imajući u vidu činjenicu da se apelant nalazio na čekanju posla od 1992. godine i da ga tuženi u roku propisanom odredbom člana

143. ZOR-a nije pozvao na rad, što apelant i ne spori. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-813/09 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio