Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-906/09 (R. S., N. J., B. M. i M. M.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-906/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 906/09, rješavajući apelaciju Refika Suše i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Suše, Nijaza Javoraša, Besima Muhedina i Mustafe Mušinbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001584 od 25. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-731/05 od 27. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Refik Suša, Nijaz Javoraš, Besim Muhedin i Mustafa Mušinbegović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 24. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001584 od 25. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-731/05 od 27. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Pr-731/05 od 27. marta 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im Željezara «Ilijaš» d.o.o. Ilijaš (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime otpremnine isplati iznose pobliže navedene u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelanti bili radnici tuženog kod kojeg im je prestao radni odnos, te da su, shodno odredbama člana 143. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 43/99) sa tuženim zaključili ugovore o isplati otpremnine. Općinski sud je utvrdio da su navedeni ugovori zaključeni 24. oktobra 2000. godine, odnosno 25. oktobra 2000. godine, ali da tuženi apelantima nije isplatio ugovorene iznose, nakon čega su apelanti tom sudu 4. aprila 2005. godine podnijeli tužbu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da obaveza isplate otpremnine dospijeva od dana potpisivanja ugovora, budući da stranke nisu dogovorile drugi poseban rok za ispunjenje obaveze tuženog, iz čega proizlazi da je volja ugovornih stranaka bila da se isplata otpremnine izvrši odmah po potpisivanju samog ugovora. Kako je članom 106. Zakona o radu propisano da je opći zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa tri godine, a kako se radi o zakonu koji se kao lex specialis primjenjuje u radnim sporovima, pa tako i za novčana potraživanja iz radnih odnosa, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o radu, datume zaključenja ugovora o isplati otpremnine i podnošenja tužbe, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je tuženi istakao, te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata.

3. Protiv navedene presude apelanti su izjavili žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001584 od 25. decembra 2008. godine kojom je žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti prihvatajući obrazloženje Općinskog suda. Navedeno je da su apelanti ugovore o isplati otpremnine sa tuženim zaključili 25. oktobra 2000. godine a tužbu podnijeli sudu 4. aprila 2005. godine, dakle nakon zakonom propisanog roka od tri godine, te da je samim tim, a prema odredbi člana 106. Zakona o radu, nastupila zastara potraživanja.

4. Apelanti navode da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su im navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava budući da, prema njihovom mišljenju, nakon zaključenja ugovora o isplati otpremnine postoji samo obaveza tuženog iz ugovora na koju se moraju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Zbog navedenih razloga apelanti smatraju da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti čl. 371. i 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina a ne odredbe Zakona o radu. S tim u vezi, apelanti smatraju da je pogrešan zaključak sudova da je njihovo potraživanje zastarjelo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, osobito imajući u vidu da je upravo odredbom člana 143. stav 7. Zakona o radu propisano da se: «Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca», iz čega proizlazi da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da konkretni predmet treba riješiti primjenom odredbi Zakona o radu. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu navedeno kao i odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-906/09 (R. S., N. J., B. M. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio