Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3748/10 (M. Đ.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3748/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3748/10, rješavajući zahtjev Miljana Đurkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05. 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Miljana Đurkovića za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Osnovnom sudu u Trebinju, da ne provodi postupak izvršenja Rješenja broj 95 0 I 008707 10 I od 16. septembra 2010. godine, kojim je određeno izvršenje Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000381 10 GŽ od 21. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-307/02 od 27. decembra 2009. godine prinudnim iseljenjem Miljana Đurkovića.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Miljan Đurković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Duško Mirković advokat iz Trebinja, podnio je 30. avgusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000381 10 GŽ od 21. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljenjem tekstu: Osnovni sud) broj P-307/02 od 27. decembra 2009. godine. Apelant je 24. septembra 2010. godine dopunio apelaciju i podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud Eparhiji Zahumsko-Hercegovačkoj i Primorskoj, Manastir Tvrdoš Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) zabranio preduzimanje bilo kakvih pravnih i fizičkih radnji u cilju iseljavanja apelanta iz spornih stambenih prostorija i njihovo preuzimanje do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 15. decembra 2010. godine podnio zahtjev da se povodom ovog predmeta hitno postupa.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-307/02 od 27. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 15 0 P 00381 10 Gž od 21. juna 2010. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana, zaključen 5. februara 2002. godine između Opštine Trebinje kao prodavca i Stanojke Popović i apelanta kao kupaca te da ne proizvodi pravno dejstvo, pa je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područnoj jedinici Trebinje da u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 38 KO Trebinje u odnosu na četverosoban stan u Trebinju, Ulica kralja Petra Prvog Oslobodioca broj 51, površine 112 m , izvrši brisanje apelanta kao vlasnika stana. Apelant je obavezan predati tužitelju u posjed navedeni stan u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je nakon provedenog postupka Osnovni sud utvrdio, a što je bilo i nesporno među praničnim strankama, da je Opština Trebinje, kao prodavac predmetnog stana, zaključila 5. februara 2002. godine ugovor o otkupu stan sa apelantom i Stanojkom Popović, kao kupcima, te da je taj ugovor ovjeren kod nadležnog suda 8. februara 2002. godine pod brojem Ov-I-66/2002. Također je utvrđeno da je Stanojka Popović umrla 25. januara 2003. godine i da je pravosnažno okončan ostavinski postupak nakon njene smrti, a za njenog nasljednika je proglašen apelant, njen sestrić, pa se apelant po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivnju uknjižio kao vlasnik predmetnog stana u dijelu od 1/1. Također je utvrđeno da je Opština Trebinje ugovorom o poklonu od 3. septembra 1996. godine, ovjerenim pred prvostepenim sudom Ov. broj 161/96, poklonila tužitelju zgradu (k.č. 2592/1 upisana u z.k. ul. broj 10, KO Trebinje) u kojoj se nalazi i predmetni stan, a taj ugovor je proveden u zemljišnoj knjizi. Apelant je osporavao pravnu valjanost navednog ugovora o poklonu, ali je postupak u toj pravnoj stvari okončan pravosnažnom sudskom odlukom, kojom je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da navedeni ugovor o poklonu nije pravno valjan.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je članom 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službani glasnik RS» broj 72/07-prečišćeni tekst) propisano da se stanu u privatnom vlasništvu na kome postoji stanarsko pravo vraća u posjed vlasniku u roku od osam (8) godina od dana stupanja na snagu ovog Zakona, a nosiocu stanarskog prava grad, odnosno opština dužna je omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio. Prema tom zakonskom propisu vlasnik ima pravo da mu Opština umjesto vrćanja u posjed stana isplati nakandu u visini njegove tržišne vriejdnosti, u kom slučaju nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana koji koristi pod uslovima određenim zakonom. Osnovni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da se tužitelj uknjižio kao vlasnik nekretnine-zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, pa dakle nije umjesto vraćanja u posjed tražio isplatu naknade nekretnine u visini njene tržišne vrijednosti. Kako je stan vraćen tužitelju, to onda Opština Trebinje nije ni mogla davati predmetni stan u otkup. Osnovni sud je također istakao da članom 9. navedenog zakona je određeno da se mogu privatizovati samo stanovi u državnoj svojini, a u vrijeme otkupa-5. februara 2002. godine, kao i u momentu stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, Opština Trebinje nije bila nosilac prava raspolaganja na predmetnom stan, dakle stan nije bio u državnoj svojini pa se nije mogao ni otkupljivati. Kako je Zakon o privatizaciji državnih stanova stupio na snagu 28. jula 2001. godine, to je u momentu donošenja odluke u konkrentom predmetu protekao rok od osam godina, u kojem je stan trebalo vratiti u posjed vlasniku. Konačno, Osnovni sud je istakao da je neosnovano isticanje (apelanta i Opštine Trebinje) da se u evidenciji SIZ-a stanovanja Trebinje predmetni stan i dalje vodi kao društvena svojina, jer evidencija SIZ-a stanovanja ne predstavlja dokaz o svojini na stanu, nego predstavlja samo puku evidenciju o broju stambenih jedinica, njihovoj veličini i sl. Naime, nesporno je da je tužitelj uknjižen kao vlasnik nekretnine u kojoj se nlazi predmetni stan, da prenos tog vlasništva-ugovor o poklonu zaključen dana 3. septembra 1996. godine između Opštine Trebinej i tužitelja nije poništen, pa je prema tome tužena Opština Trebinje raspolagala stanom na kojem nije bila nosilac prava raspolaganja. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti.
5. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je istakao da na predmetnom stanu, a kako proizlazi iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, apelant nije imao stanarsko pravo. Naime, stanarsko pravo je imala njegova pokojna tetka Stanojka Popović. U istom stanu je stanovala i apelantova majka sve do smrti 1986. godine, kao nosilac stanarskog prava, a poslije njene smrti Stanojka Popović je ostala kao jedin inosilac stanarskog prava. Te činjenice je naveo u izjavi i sam apelant na zapisnik pred sudom od 24. septembra 2009. godine. Takođe, apelant je izjavio da je u Trebinju živio do 1963. godine, a nakon toga se odselio u Beograd, te se 1990. godine, nakon što je penzionisan, vratio u Trebinje. Međutim, kod nadležnog organa se prijavio tek 1998. godine, a tokom postupka nije ni tvrdio da je nakon majčine smrti nastavio koristiti predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Pored toga, predmetni stan nije u državnoj svojini, te za otkup stana nije ispunjen ni ovaj uslov iz naveden zakonske odredbe člana 9. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova. U momentu kad je zaključen ugovor o otkupu predmetnog stana, stan nije bio državna svojina, a samo stan u državnoj svojini daje u otkup Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (član 13. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova). Dalje je istaknuto da kad se ne radi o stanu u državnoj svojini valja imati u vidu odredbu člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova koja propisuje da ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu navedenog zakona (stav 1.). Vlasniku stana iz stava 1. ovog člana grad, opština umjesto vraćanja u posjed stana, može isplatiti novčanu naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti (stav 3.). Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. navedenog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uslovima iz navedenog zakona (stav 6.). Međutim, iz izvedenih dokaza zaključeno je da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
6. Okružni sud je dalje istakao da je odredbom člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 do 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U konkretnom slučaju, navedeni ugovor je protivan odredbi člana 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Pored toga, Okružni sud je istakao da pravo na isticanje ništavosti se ne gasi (član 110 ZOO), da se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice (član 109. stav 1. ZOO, te da pravni interes tužitelja za isticanje ništavosti ugovora proizlazi iz njegovog prava vlasništva na predmetnom stanu, odnosno zgradi u kojoj se stan nalazi.
7. Okružni sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da je vlasnik spornog stana, odnosno zgrade u kojoj se sporni stan nalazi. Utvrđenjem da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana, prestalo je pravo vlasništva apelant na tom stanu. Apelant nije dokazao da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno član porodičnog domaćinstva svoje majke, pa da je u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nastavio koristiti predmetni stan nakon majčine smrti. Tako je otpao i taj pravni osnov da apelant i dalje drži u posjedu predmetni stan, pa je apelant dužan na osnovu odredebe člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko–pravnim odnosima (« Službani list SFRj» broj 6/80 i 36/90 te «Službani glasnik RS» broj 38/93, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, da preda stan tužitelju koji ima jače u pravo, odnosno tužitelj je također i po odredbi člana 37. istog zakona stekao pravo da od apelanta traži predaju u posjed predmetnog stana, pošto je dokazao da je vlasnik stana.
8. Tužitelj je 19. avgusta 2010. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog radi izvršenja Presude Osnovnog suda broj P-307/02 od 27. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 15 0 P 00381 10 Gž od 21. juna 2010. godine.
9. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 I 008707 10 I od 16. septembra 2010. godine usvojen je tužiteljev prijedlog i određeno je izvršenje prinudnim iseljenjem apelanta iz predmetnog stana.
10. Apelant je protiv Rješenja Osnovnog suda broj 95 0 I 008707 10 I od 16. septembra 2010. godine podnio prigovor, o kojem još uvijek nije odlučeno
11. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zahtjev za donošenje privremene mjere obrazlaže time što je penzioner sa niskom penzijom bez ikakvih dodatnih prihoda i da u predmetnom stanu živi sa kćerkom koje je nezaposlena i invalid je rada prve kategorije, pa bi iseljenjem iz predmetnog stana apelant i njegove porodice pretrpjeli nenadoknadivu štetu i bila bi im ugrožena egzistencija.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o apelaciji. Naime, predmetna apelacija pokreće pitanja u pogledu prenosa vlasništva na zgradi koja je bila u državnoj svojini, na osnovu ugovora o poklonu u kojem je Opština Trebinje (darodavac) označena kao vlasnik zgrade, kao i da li je ugovorom o poklonu bio obuhvaćen i predmetni stan na kojem je, u vrijeme zaključenja ugovora, bilo konstituisano stanarsko pravo, kao i osnove na kojima apelant temelji svoje pravo na predmetnom stanu, tj. da li je apelant bio vlasnik predmetnog stana na osnovu rješenja o nasljeđivanju ili je u svojstvu nosioca stanarskog prava otkupio predmetni stan. Apelant je penzioner sa niskom penzijom i u predmetnom stanu živi sa kćerkom koje je nezaposlena i invalid je rada prve kategorije, pa bi, po mišljenju Ustavnog suda, iseljenjem iz predmetnog stana apelant i njegova porodica mogli pretrpjeti nenadoknadivu štetu. Slijedom navedenog, neupitno je da je donošenje privremene mjere u interesu kako apelanta kao stranke, tako i postupka, budući da je velika izvjesnost da je lakše povjeritelju sačekati okončanje postupka pred Ustavnim sudom jer nije ni bio u posjedu stana u kojem apelant sa svojom kćerkom živi, nego u slučaju eventualnog uspjeha apelanta u postupku pred Ustavnim sudom, ponovo pokušavati apelanta vraćati u predmetni stan pri čemu je potpuna nepoznanica gdje bi bio smješten u stanju u kakvom se nalazi on a i njegova kćerka. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
14. Stoga, imajući u vidu ozbiljna ustavna pitanja koja se pokreću apelacijom i koja je neophodno meritorno ispitati, te činjenicu da apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja kojim se određuje izvršenje nema za posljedicu odlaganje prinudnog iseljenja apelanta, a imajući u vidu apelantove lične prilike, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu apelanta, ali i postupka da se privremeno do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji zastane sa postupkom prinudnog iseljenja apelanta iz predmetnog stana.
15. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović