Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-66/11 (N. D. iz Bihaća)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-66/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-66/11, rješavajući zahtjev Nurveta Derviševića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nurveta Derviševića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Nurvet Dervišević iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je apelaciju, 6. januara 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 001205 10 Kžk od 1. decembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) bilo naloženo odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora i preduzimanje bilo koje radnje u vezi sa njenim izvršenjem, do okončanja postupka po njegovoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Općinski sud je presudom broj 17 0 K 001205 08 K od 2. februara 2010. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata iz člana 168. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Općinski sud je utvrdio da je apelant kritičnog dana, prilikom lova na lokaciji označenoj u izreci presude, iz svoje lovačke puške, misleći da je primijetio divlju životinju, ispalio jedan hitac u pravcu gdje se u tom trenutku nalazio E.N. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je usled toga zadobio povrede koje su uzrokovale posljedičnu upalu pluća i zatajivanje funkcija mnogih organa, od kojih posljedica je oštećeni umro.

3. Apelant je protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu iz svih razloga propisanih Zakonom o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), a Kantonalno tužilaštvo Bihać (u daljnjem tekstu: kantonalni tužilac) zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom da se prvostepena presuda preinači i apelantu izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 17 0 K 001205 10 Kž od 8. oktobra 2010. godine apelantovu žalbu uvažio, osporenu presudu Općinskog suda ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, konstatovano da se iz činjeničnog opisa izreke-radnje izvršenja ne vidi da li se radi o svjesnom ili nesvjesnom nehatu, te da u obrazloženju prvostepene presude nisu dati razlozi niti su navedene okolnosti o kom nehatu kao obliku vinosti se radi. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se radi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka zbog kojih je ukinuo prvostepenu presudu, a zbog čega je zaključio i da nije potrebno da se upušta u ispitivanje osnovanosti ostalih žalbenih navoda apelanta, odnosno osnovanosti žalbe kantonalnog tužioca.

5. Kantonalni sud je, na pretresu održanom pred ovim sudom, izveo dokaze koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka, te presudom broj 17 0 K 001205 10 Kžk od 1. decembra 2010. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo prouzrokovanja smrti iz nehata iz člana 168. KZ FBiH te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant kritičnog dana prilikom lova na lokaciji označenoj u izreci presude, iako je bio svjestan da se u lovu nalazi veći broj lica, nakon što je začuo lomljavu grana, iz svoje lovačke puške, olako držeći da se radi o divljoj životinji, ispalio jedan hitac u pravcu gdje se u tom trenutku nalazio oštećeni, koji je od ispaljenog hica zadobio ozlijede koje su uzrokovale posljedičnu upalu pluća i zatajivanje funkcija mnogih organa, a od kojih posljedica je oštećeni i umro. U obrazloženju presude je, pored ostalog, konstatovano da ni u izreci optužnice kojom je apelantu stavljeno na teret krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata iz člana 168. KZ FBiH, kao ni u osporenoj presudi, nisu navedene činjenice i okolnosti iz kojih bi se utvrdilo da li se radi o svjesnom ili nesvjesnom nehatu kao obliku vinosti, pa da je Kantonalni sud, utvrdivši da se radi o svjesnom nehatu, izvršio određenu činjeničnu modifikaciju izreke, a da pri tom nije povrijedio objektivni identitet optužnice.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 3. Evropske konvencije i članom 2. stavom 1. Protokola broj 7. uz Evropsku konvneciju.

7. Povreda prava na pravično suđenje, po apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da mu je bilo uskraćeno suđenje pred nepristrasnim sudom. U vezi s tim, apelant ističe da je u postupku pred Kantonalnim sudom učestvovao sudija F.H. koji se morao izuzeti, jer je njegova kći zaposlena kao pripravnik u kancelariji advokata I.M. koji je u konkretnom postupku zastupao imovinske interese porodice oštećenog, a zbog čega smatra da se „preklapaju“ imovinski interesi sudije F.H. i advokata I.M. te je dovedena u pitanje nepristrasnost sudije F.H. Apelant posebno naglašava da je do ovih saznaja došao tek nakon donošenja osporene presude Kantonalnog suda. Nadalje, apelant ističe da je Kantonalni sud u pobijanoj presudi prekoračio optužbu jer je u bitnom mijenjao objektivni identitet optužnice, dodajući nove činjenice iz kojih slijedi da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinio sa svjesnim nehatom. Najzad, povreda prava na pravično suđenje, po apelantu, se ogleda i u činjenici da je prekršen princip zabrane reformatio in peius. U vezi s tim, apelant ističe da je Kantonalni sud uvažio njegovu žalbu na prvostepenu presudu a da žalba kantonalnog tužioca nikad nije uvažena, te da nakon ukidanja prvostepene presude, po njegovoj žalbi, Kantonalni sud, na osnovu žalbe kantonalnog tužioca koja se odnosila samo na odluku o visini krivičnopravne sankcije, nije mogao utvrđivati činjenično stanje koje je za njega nepovoljnije, odnosno da nije mogao mijenjati činjenični supstrat optužbe, na način koji predstavlja pogoršanje u odnosu na ono što je navedeno u izreci ukinute prvostepene presude.

8. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi sa pravima garantovanim članom 6. stav 3. Evropske konvencije, kao i pravom garantovanim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant ističe da je Kantonalni sud izmijenio optužnicu, da je u toku glavnog pretresa izveo i ocijenio dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, kao i nove dokaze koji su prvi put cijenjeni, a na temelju čega zaključuje da se radi o potpuno novoj prvostepenoj presudi s obzirom na nove izvedene dokaze na temelju kojih su utvrđene činjenice. Shodno navedenom, apelant smatra da je donesena nova prvostepena presuda, a zbog čega mu nije moglo biti uskraćeno pravo da traži njeno preispitivanje. U vezi s tim, apelant ističe i da ZKP FBiH ne sadrži niti jednu odredbu koja zabranjuje izjavljivanje žalbe na presudu drugostepenog suda, koji je donio novu presudu na osnovu održanog glavnog pretresa u kojoj je izmijenjen činjenični opis djela, nakon izvođenja novih dokaza i nakon utvrđivanja novog činjeničnog stanja.

9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je veoma lošeg zdravstvenog stanja sa mnogobrojnim zdravstvenim tegobama, a u prilog čega je prezentovana i medicinska dokumentacija. Apelant smatra da iz navoda iz apelacije i priloženih dokumenta jasno proizilazi da mu je u pravosnažno okončanom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa u interesu pravde i sprječavanja daljnjih neotklonjivih štetnih posljedica po njega predlaže donošenje privremene mjere kojom će se naložiti odlaganje izvršenja kazne zatvora, odnosno preduzimanje bilo kojih radnji u vezi sa njenim izvršenjem do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

12. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud ukazuje da u Federaciji BiH postoje propisi koji regulišu način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija. Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, a što uključuje i zdravstvene razloge, na koje apelant ukazuje u obrazloženju zahtjeva za izdavanje privremene mjere.

14. U konkretnom slučaju apelant nije ponudio dokaze da je iskoristio ili da je na nedozvoljen način bio onemogućen u korištenju mogućnost koju ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, a koja mu stoji na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Nadalje, ostali navodi koje apelant ističe u prilog donošenja privremene mjere tiču se merituma spora, odnosno povrede prava na pravično suđenje. Imajući u vidu naprijed navedeni stav da kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-66/11 (N. D. iz Bihaća) | Sudska praksa | Aktio