Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2014/08 (S. K.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

  • Upravni spor
  • Invalidnina
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2014/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2014/08, rješavajući apelaciju Seada Karabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Karabegovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Uvp-06-000 063 od 6. februara 2008. godine, zbog zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 5. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-06-000 063 od 6. februara 2008. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Doboj (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 08-560-1-219/02 od 26. jula 2002. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za pitanje boraca, žrtava rata i rada (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-560-14087/02 od 10. septembra 2002. godine, apelantu je priznato pravo na ličnu invalidninu po osnovu ranjavanja kao pripadnik radne obaveze u visini od 73% od osnova s obzirom da imenovani ima 100% invaliditeta II kategorije i pravo na ortopedski dodatak II stepena sve počev od 1. aprila 2001. godine pa nadalje - trajno. Organi uprave su svoje odluke temeljili na odredbama člana 15. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 35/99, u daljnjem tekstu: Zakon ). U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je apelant ranjen 28. jula 1995. godine kao pripadnik radne obaveze angažovan za potrebe VP 7075 Doboj. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantu u skladu sa odredbom člana 15. stav 1. Zakona, priznao pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak.

3. Presudom Vrhovnog suda broj U-1267/02 od 16. jula 2003. godine odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva broj 05/5-560-14087/02 od 10. septembra 2002. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da je Ministarstvo propustilo da odluči o apelantovom zahtjevu da mu se prizna status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RIV), a nakon toga prava koja u vezi tog statusa proizlaze. Međutim, utvrđujući da apelant ne osporava priznata prava na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak u njihovom novčanom iznosu, te budući da ostvarivanje tih prava teče, Vrhovni sud je zaključio da nije neophodno da se zbog utvrđenog propusta predmetno rješenje poništava, te je naložio Ministarstvu da u smislu odredbe člana 204. ZUP-u dopunskim rješenjem odluči i o apelantovom zahtjevu za priznavanje statusa RVI.

4. Dopunskim rješenjem Ministarstva broj 05/5-6789/03 od 20. novembra 2003. godine dopunjeno je rješenje od 10. septembra 2002. godine tako da je odbijen apelantov zahtjev o prizvavanju statusa RVI. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je zaključilo da apelant ne ispunjava uslove za sticanje statusa RVI propisane članom 5. Zakona, jer je zadobio oštećenje organizma kao pripadnik radne obaveze angažovan za potrebe VP Doboj. Naime, Ministarstvo je navelo da je odredbom člana 5. Zakona propisano „da svojstvo RVI stiče lice koje je u smislu odredbe člana 2. istog Zakona, zadobilo ranu, povredu, ozledu ili bolest, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje 20%, kao pripadnik Oružanih snaga RS, vršeći vojne i druge dužnosti za ciljeve odbrane RS“. Imajući u vidu činjenično utvrđenje da je apelant zadobio oštećenje organizma kao pripadnik radne obaveze, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ ispravno i po zakonu postupilo kada je u smislu odredbe člana 15. Zakona priznao apelantu pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak, ali ne i svojstvo ratnog vojnog invalida.

5. Presudom Vrhovnog suda broj U-139/04 od 3. maja 2006. godine uvažena je apelantova tužba, te je rješenje Ministarstva broj 05/5-560-6789/03 od 20. novembra 2003. godine poništeno. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da apelant ispunjava uslove za sticanje svojstva RVI shodno odredbama člana 15. stav 1., a u vezi sa članom 2. Zakona, jer je po mišljenju Vrhovnog suda apelant ranjen 28. jula 1995. godine kao pripadnik jedinice radne obaveze angažovane za potrebe VP 7075 Doboj.

6. Odlučujući o zahtjevu Ministarstva za vanredno preispitivanje presude broj U-139/04 od 3. maja 2006. godine, Vrhovni sud je donio presudu kojom je zahtjev uvažio te preinačio navedenu presudu tako što je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 15. stav 1. Zakona propisano da „pripadnik radne obaveze koji je po naređenju učestvovao u oružanim akcijama ili aktivnostima vezanim za oružanu akciju ili u borbenim dejstvima i u tim akcijama ili aktivnostima zadobio ranu, povredu, ozlijedu ili bolest zbog koje je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, ostvaruje prava predviđena tim Zakonom“. Vrhovni sud je nadalje naveo da je status ratnog vojnog invalida regulisan odredbama člana 5. i člana 6., a u vezi sa članom 2. Zakona. Također, Vrhovni sud je naveo da je navedenim odredbama regulisano da status RVI mogu steći borci, dok status boraca u smislu odredaba člana 2. Zakona imaju pripadnici oružanih snaga SFRJ ili vojske RS. Dakle, cijeneći činjenicu da apelant u momentu ranjavanja nije imao status borca u smislu člana 2. Zakona, Vrhovni sud je zaključio da mu ne pripada status RVI po osnovu ranjavanja kao pripadnika radne obaveze.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi isključivo u pogrešnoj primjeni i tumačenju relevantnih odredbi Zakona važećeg u vrijeme donošenja osporene presude. S tim u vezi apelant je naveo da mu je osporenom odlukom uskraćeno liječenje ili bilo kakva rehabilitacija, te smatra da je samim tim doveden u ponižavajući položaj. Pored toga, apelant je naveo da je član 12. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS („Službeni glasnik RS“ broj 46/04, 53/04, 20/07), „diskriminatorski“ jer su „ukinuta sva prava koja zakon pruža pripadnicima radne obaveze, a da se ne definišu prava i koji status imaju ta lica, iako se zna ko je bio u sastavu jedinica radne obaveze“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je isto pravno pitanje razmatrao u svojoj odluci broj AP-2002/09 od 15. juna 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da žrtva kršenja ovog prava, u navedenom kontekstu, ne može biti lice kojem nije priznato pravo na porodičnu invalidninu, te je apelaciju odbacio kao nedopuštenu ratione materiae. Budući da se razlozi navedeni u odluci broj AP-

2002/09 od 15. juna 2010. godine u cijelosti odnose i na apelantov slučaj, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2014/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio