Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2237/08 (D.R.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2237/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-2237/08, rješavajući apelaciju D.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 166 od 2. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-
Gž-06-000 376 od 29. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-35/01 od 30. januara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. D.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 166 od 2. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 376 od 29. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-35/01 od 30. januara 2006. godine. Apelant je 30. avgusta 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 22. maja 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv JMDP „Elektroprivreda Republike Srpske“ ZDP „Elektro-Doboj“ Doboj, Radna jedinica Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), koju je precizirao 20. maja 2004. godine, tražeći da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog s obzirom da mu nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, te da se, shodno tome, tuženi obaveže da ga vrati na posao na njegovo radno mjesto ili na radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i mogućnostima tuženog, da mu izmiri sve obaveze po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja i da mu nadoknadi izgubljenu dobit za vrijeme dok se nalazio na čekanju sve do povratka na posao, sa kamatom koja je propisana zakonom, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Osnovni sud je Presudom broj Rs-35/01 od 30. januara 2006. godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 376 od 29. maja 2006. godine, odbacio apelantov tužbeni zahtjev kao neblagovremen i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik kod tuženog, te da mu je rješenje broj 304/92 od 31. jula 1992. godine kojim mu je prestao radni odnos kod tuženog zbog neopravdanog izostanka sa posla sa danom 8. junom 1992. godine, lično uručeno na ročištu od 12. septembra 2002. godine, na koje je uložio prigovor. Takođe, konstatovano je da apelant sve do 22. maja 2001. godine, odnosno do podnošenja predmetne tužbe, nije niti jednim aktom niti bilo kakvom radnjom pokazao zainteresovanost za svoj radno-pravni status kod tuženog. U vezi sa tim, Osnovni sud je zaključio da, iako postoji propust tuženog da apelantu uruči rješenje o prestanku radnog odnosa, da taj propust nije mogao dovesti apelanta u zabludu o njegovom radno-pravnom statusu i da je apelant po ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti morao pokazati zainteresovanost za svoj radno-pravni status, jer objektivno više nije bilo prepreka za regulisanje tog statusa i traženja interne zaštite. S obzirom da je ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, Osnovni sud je zaključio da se apelant u daljnjem roku od 15 dana trebao obratiti nadležnim organima tuženog, te u roku od 3 godine da podnijeti tužbu sudu. S obzirom da je tužbu podnio 22. maja 2001. godine, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Okružni sud je konstatovao da je odluka Osnovnog suda pravilna. Naime, naveo je da je u vrijeme nastanka spornog odnosa bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), čijim članom 80. je propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, a da prigovor radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Nadalje, naveo je da je članom 83. st. 1. i 2. ZOPRO propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, a da radnik zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje. S obzirom da je momenta kada je prestao da radi kod tuženog prošlo više godina, Sud je istakao da je apelantu moralo biti jasno da se krše njegova prava. Međutim, apelant se nije obratio tuženom u cilju zaštite tih prava, već da je podnio tužbu tek 22. maja 2001. godine. Nadalje, naveo je da okolnost da apelantu nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa kod tuženog, odnosno da je to učinjeno tek 2002. godine u sudskom postupku, ne znači da je apelant bio oslobođen obaveze da koristi pravo prigovora u postupku interne zaštite i to ne protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, budući da mu ono nije dostavljeno, već u odnosu na radnje kojima je to njegovo pravo povrijeđeno. S tim u vezi, istakao je da rok za prigovor iz člana 80. stav 2. ZOPRO ne aktivira samo momenat uručenja odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika, već i momenat kada je radnik saznao za povredu prava kao mjerodavan alternativni događaj za početak roka za izjavljivanje prigovora. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da je apelant, s obzirom da ne radi kod tuženog od 4. juna 1992. godine, trebao zatražiti internu zaštitu odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dana ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, prema odredbi člana 80. stav 2. ZOPRO, te zatim u roku propisanom članom 83. stav 1. istog zakona podnijeti tužbu sudu, što bi njegovu tužbu činilo dopuštenom i blagovremenom. Takođe, istakao je da bi se drugačiji stav protivio opštem načelu pravne sigurnosti i dozvoljavao bi bezgraničnu mogućnost pokretanja radnog spora bez ikakvog vremenskog ograničenja, što bi bilo u suprotnosti sa strogo određenim prekluzivnim rokovima predviđenim za zaštitu prava iz radnog odnosa. Pored toga, konstatovao je da apelantov zahtjev koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranja ne spada u nadležnost suda u parničnom postupku, već da o takvim zahtjevima odlučuje organ uprave u upravnom postupku.
6. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 376 od 29. maja 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118-0-Rev-07-000 166 od 2. juna 2008. godine, konstatujući da su odluke nižestepenih sudova pravilne, te navodeći da činjenica da su nižestepeni sudovi o tužbenom zahtjevu odlučili presudama a ne rješenjem nije od značaja, s obzirom da su pravne posljedice iste.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili apelantov tužbeni zahtjev, jer je propustio iskoristiti pravne lijekove radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa kod tuženog, koji su propisani čl. 80. i 83. ZOPRO. Iz tog razloga, redovni sudovi nisu mogli meritorno ispitati apelantov tužbeni zahtjev već su isti odbacili iz formalnih razloga, što znači da se apelacijom osporavaju odluke kojim nije odlučeno o meritumu apelantovih građanskih prava i obaveza. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantovog prava apelanta na zaštitu prava iz radnog odnosa, tj. da mu je radni odnos kod tuženog nezakonito prestao kao i ostalih prava koje je precizirao tužbenim zahtjevom, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor nadležnom organu tuženog, a potom i tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant propuštanjem da prethodno podnese prigovor, te neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na na uplatu doprinosa, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj odluci broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine zauzeo stav da su redovni sudovi nadležni i obavezni da meritorno rasprave o tužbenom zahtjevu koji se tiče uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za uposlenika tokom radnog odnosa. Slijedi da bi sudovi i u konkretnom slučaju bili stvarno nadležni i dužni da meritorno ispitaju apelantov tužbeni zahtjev u pogledu uplate navedenih doprinosa, iako su oni donijeli drugačije odluke i odbacili ovaj tužbeni zahtjev. Međutim, kako se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na uplatu doprinosa za period za koji apelant tvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos, znači da je ovaj tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa akcesoran u odnosu na glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i apelant vrati na posao, a utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u pogledu prestanka radnog odnosa nedopušten i neblagovremen, pa slijedi da sudovi i pored toga što su bili stvarno nadležni, nisu mogli meritorno raspravljati o ovom tužbenom zahtjevu apelanta, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović