Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5672/10 (S.K.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5672/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 5672/10, rješavajući apelaciju S.K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.K. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001670 10 Rsž od 2.

novembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu broj Rs- 1038/05 od 14. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. S.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 17. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 001670 10 Rsž od 2. novembra 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-1038/05 od 14. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj Rs-1038/05 od 14. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 001670 10 Rsž od 2. novembra 2010. godine odbačena je apelantova tužba u odnosu na tuženika Odbor državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je postupajući u skladu sa članom 66. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) u postupku prethodnog ispitivanja tužbe utvrdio da postoje nedostaci tužbe koji se tiču sposobnosti tuženika Odbora državne službe za žalbe FBiH (u daljnjem tekstu: Odbor) da bude stranka u parnici u smislu člana 295. stav 1. ZPP, te da apelantov tužbeni zahtjev, na način kako je postavljen u preinaci tužbe, u jednom dijelu nije jasno određen. Obzirom na navedeno Općinski sud je donio rješenje 28. februara 2008. godine koje je uz tužbu i preinaku iste 13. aprila 2008. godine vratio apelantu sa uputom kako da se po istom postupi uz upozorenje na posljedice ne postupanja po istom. Apelant je po punomoćniku 7. marta 2008. godine sudu dostavio pismeni podnesak kojim je tužbu preinačio i odredio svoj tužbeni zahtjev. Općinski sud je naveo da je apelant ovim podneskom umjesto ranije tuženog Odbora sada označio Agenciju za državnu službu FBiH (u daljnjem tekstu: ADS FBiH). Općinski sud je ponovo postupio u smislu člana 66. u vezi člana 53. i člana 295. stav 1 i stav 3. ZPP i donio rješenje 6. avgusta 2009. godine koje je uz tužbu i preinaku iste od 7. marta 2008. godine vratio apelantu sa uputom kako da se po istom postupi, a uz upozorenje na posljedice ne postupanja po istom. Općinski sud je naglasio da ADS FBiH kao ni Odbor nema svojstvo pravnog lica i ne može biti stranka u postupku. Takođe, Općinski sud je istakao da je „Uredbom Vlade FBiH (Službene novine FBiH broj: 48/03) osnovana je ADS FBiH koja predstavlja samostalnu stručnu službu bez svojstva pravnog lica i ista na način kako je označena ne može biti stranka u postupku, a nisu ispunjeni niti uslovi da se ovako označenom tuženiku prizna svojstvo stranke u smislu člana 291. stav 3. ZPP-a.“ Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant po punomoćniku 21. avgusta 2009. godine dostavio pismeni podnesak sa opredjeljenim tužbenim zahtjevom, međutim navedenim podneskom apelant je kao tuženika ponovno označio Odbor, odnosno istog onog tuženika kojega je označio i tužbom koja je zaprimljena kod ovoga suda 1. decembra 2005. godine.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 2, 6 i 7. Univerzalne deklaracije, te član 2. stav 3. član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, podnošenjem neuredne tužbe, a zatim propustom apelanta, odnosno njegovog punomoćnika, da na traženje Općinskog suda uredi tužbu, te tako otkloni nedostatke i omogući sud da postupa, Općinski i Kantonalni sud nisu bili u mogućnosti da meritorno raspravljaju o njegovom tužbenom zahtjevu nego je isti odbačen iz procesnih razloga. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti urednu tužbu ili opravdati nemogućnost podnošenja uredne tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da propust apelanta, odnosno njegovog punomoćnika, da na traženje Općinskog suda uredi tužbu doveo do toga da apelant nije efektivno iscrpio pravne lijekove, jer na temelju takve tužbe Općinski sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5672/10 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio