Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5903/10 (R. G.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5903/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 5903/10, rješavajući apelaciju Radeta Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Gajića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-U-000 642 od 13. decembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-U-07-000 642 od 13. decembra 2007. godine, rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, broj 05/1-2-210-
90/07 od 27. februara 2007. godine i rješenja Centra javne bezbjednosti Banjaluka, 10-05/2-210-158 od 21. decembra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Gajića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118 0 U 000 662 10 Uvp od 10. novembra 2010. godine zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 17. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS). Budući da je Ustavni sud RS zaključio da nije nadležan za postupanje u predmetnom slučaju dopisom od 22. decembra 2010. godine Ustavni sud RS je apelantov podnesak, zajedno sa pretećom dokumentacijom proslijedio na daljnje postupanje Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant apelaciojom osporava rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118 0 U 000 662 10 Uvp od 10. novembra 2010. godine, presudu Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-07-000 642 od 13. decembra 2007. godine, rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS), broj 05/1-
2-210-90/07 od 27. februara 2007. godine, i rješenja Centra javne bezbjednosti Banjaluka (u daljnjem tekstu CJB Banjaluka), broj 10-05/2-210-158 od 21. decembra 2006. godine.
2. Rješenjem CJB Banjaluka, broj 10-05/2-210-158 od 21. decembra 2006. godine od apelanta je oduzet pištolj pobliže opisan u stavu prvom dispozitiva rješenja. Stavom drugim istog rješenja apelant je obavezan da u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja pronađe kupca jer će, u potivnom, CJB Banjaluka izložiti oduzeto oružje radi prodaje putem javnog nadmetanja dok je stavom 3. rješenja precizirano da će oduzeto oružje protekom jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja preći u vlasnoštvo Republike Srpske ako se poslije tri javna nadmetanja oružje na proda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak za oduzimanja oružja pokrenut budući da je CJB Banjaluka, Policijska stanica Šipovo podnio Osnovnom sudom u Mrkonjić Gradu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 6. Zakona o javnom redu i miru («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 25/02). CJB Banjaluka je nakon pregleda spisa i utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da postoje razlozi za oduzimanje oružja od apelanta.
3. Protiv prvostepenog rješenja CJB Banjaluka apelant je podnio žalbu MUP RS. Prema stanju spisa MUP RS je donio rješenje, broj 05/1-2-210-90/07 od 27. februara 2007. godine žalba je odbijena kao neosnovana.
4. Apelant, nezadovoljan ishodom upravnog postupka, protiv drugostepenog rješenja MUP RS podnio je tužbu Okružnom sudu. Odlučujući o tužbi Okružni sud je donio presudu, broj 011-0-U-07-
000 642 od 13. decembra 2007. godine kojom je tužba odbijena kao neosnovana. Istom presudom, stav 2., apelant je upućen na parnicu sa zahtjevom za naknadu materijalne štete, a stavom 3. iste presude apelant je odbijena i sa zahtjevom za nakandu troškova upravnog spora.
5. Apelant je 12. aprila 2007. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda. Postupajući po zahtjevu apelanta Vrhovni sud je donio rješenje, broj 118 0 U 000 662 10 Uvp od 10. novembra 2010. godine kojim je zahtjev odbacio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podneskom od 11. oktobra 2010. godine odustao od podnijetog zahtjeva uz konstataciju da «ostaje kod tužbe protiv osporenih rješenja MUP RS i presude Okružnog suda». S obzirom da je apelant izričito odustao od zahtjeva Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.
6. Iako apelant nije precizirao odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za koje smatra da su osporenim odlukama povrijđene, Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelant u navodima apelacija hronološki iznosi tok postupka u kojem mu je, kako apelant tvdi, «nezakonito» oduzeto oružja, na temelju pogrešno utvrđenog činjničnog stanja i «neistinitih dokaza». Apelant još ističe da je Vrhovni sud odbacio njegov zahtjev zbog «moje tehničke greške koju sam omaškom napisao da povlačim svoj zahtjev od 23. decembra 2008. godine» pa i ovu odluku apelant smatra nezakonitom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
4. protekao je rok za podnošenje apelacije 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Protek roka
8. Apelant, između ostalog, osporava rješenja donesena u upravnom postupku, te presudu Okružnog suda, broj 011-0-U-07-000 642 od 13. decembra 2007. godine kao konačnu u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Da bi ova odluka, uključujući i osporena rješanja koja su joj prethodila, mogla biti predmet apelacionog razmatranja Ustavnog suda apelant je morao podnijeti apelaciju blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku Okružnog sudu.
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Okružnog suda, budući da je apelant 12. decembra 2008. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda, pa se podrazumijeva da je osporenu presudu Okružnog suda morao primiti prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 17. decembra 2010. godine proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda..
Dopustivost ratine materiae
10. Apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda, broj 118 0 U 000 662 10 Uvp od 10. novembra 2010. godine kojim je odbačen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda. Ustavni sud zapaža da apelant osporava procesnu odluku u kojoj nisu utvrđivanja apelantova građanska prava i obaveze, pa čak ni pitanje zakonskih pretpostavki za osnovanost apelantovog zahtjeva, budući da je apelant prije odluke Vrhovnog suda o zahtjevu za vanredno preispitivanje, podneskom od 11. oktobra 2010. godine, odustao od podnijetog zahtjeva. S toga Ustavni sud smatra da predmetni postupak, u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđivana nova ni posebna građanska prava apelanta, ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. S obzirom na zaključak Ustavnog suda iznesen u prethodnoj tačci u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud navode apelanta da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4 i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović