Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1902/08 (M. K.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Nadležnost suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1902/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1902/08, rješavajući apelaciju Momčila Kosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Kosića podnesena zbog nepostupanja Općinskog suda u Sarajevu u predmetu po žalbi protiv rješenja broj 065-0-P-006612 od 10. decembra 2007. godine i zbog nepostupanja Općinskog suda u Mostaru po rješenju Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-006612 od 10. decembra 2007. godine, u predmetu koji je okončan pred Općinskim sudom u Mostaru rješenjem broj 58 0 P 038395 08 P od 13. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momčilo Kosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja Općinskog suda u Sarajevu u predmetu po žalbi protiv rješenja broj 065-0-P-07-006612 od 10. decembra 2007. godine i zbog nepostupanja Općinskog suda u Mostaru kojem je taj predmet rješenjem broj 065-0-P-07-006612 od 10. decembra 2007. godine proslijeđen kao mjesno nadležnom.

2. Apelant je podnio tužbu 30. oktobra 2007. godine pred Općinskim sudom u Sarajevu protiv „Ledo“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povrata na posao i naknade štete. Tužba je dostavljena tuženom koji je dostavio odgovor na tužbu 28. novembra 2007. godine.

3. Općinski sud u Sarajevu je donio rješenje 065-0-P-07-006612 od 10. decembra 2007. godine kojim se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U stavu 2. dispozitiva rješenja je utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Mostaru kao mjesno nadležnom za postupanje.

4. Apelant je 14. januara 2008. godine izjavio žalbu protiv rješenja 065-0-P-07-006612 od 10. decembra 2007. godine. Kantonalni sud u Sarajevu je donio rješenje 3. januara 2008. godine kojim je odbio žalbu apelant i potvrdio prvostepeno rješenje. Iz spisa proizilazi da je Općinski sud u Sarajevu proslijedio predmet Općinskom sudu u Mostaru 20. januara 2008. godine.

5. Po prijemu spisa Općinski sud u Mostaru je intervenisao kod Općinskog suda u Sarajevu, tražeći da ga obavijesti kada je stavljena klauzula pravosnažnosti na rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 10. decembra 2007. godine. Nakon dvije intervencije Općinski sud Sarajevo je dopisom 9. jula 2008. godine obavijestio Općinski sud u Mostaru da je rješenje Općinskog suda u Sarajevu (kojim se sud oglasio nenadležnim) postalo pravosnažno 3. januara 2008. godine, ali greškom nije stavljena klauzula pravosnažnosti . Općinski sud u Mostaru zakazao je i održao pripremno ročište 7. oktobra 2008. godine. Općinski sud je zakazao i održao glavnu raspravu 18. novembra 2008. godine i zakazao nastavak za 22. januar 2009. godine.

6. Apelant i tuženi su sklopili ugovor o vansudskoj nagodbi 9. januara 2009. godine, koju su dostavili sudu.

7. Općinski sud je na osnovu podneska apelanta da je zaključena vansudska nagodba donio rješenje o povlačenju tužbe broj 58 0 P 038395 08 od 13. januara 2009. godine, koje je postalo pravosnažno 4. februara 2009. godine.

8. Apelant se u momentu podnošenja apelacije žalio da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nepostupanja Općinskog suda u Sarajevu po njegovoj žalbi izjavljenoj na rješenje 065-0-P-07-006612 od 10. decembra 2007. godine, kao i zbog nepostupanja Općinskog suda u Mostaru kojem je predmet dostavljen kao mjesno nadležnom . Apelant je naveo da se radi o radnom sporu, te je predmet trebao biti hitno uzet u rad, kao i da je apelant ostao bez primanja, zbog čega sudovi moraju hitno postupati.

9. Ustavni sud je u skladu sa članom 22. Pravila Ustavnog suda proslijedio predmet Općinskom sudu u Sarajevu i Općinskom sudu u Mostaru.

10. Općinski sud u Sarajevu je u odgovoru od 11. jula 2008. godine naveo da se ne može izjasniti na navode apelacije jer je predmet proslijeđen Općinskom sudu u Mostaru 23. januara 2008. godine (dakle nemaju spis).

11. Općinski sud u Mostaru je dostavio odgovor na apelaciju 22. jula 2008. godine, a na zahtjev Ustavnog suda dostavio je kompletan spis 16. decembra 2010. godine.

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud u Mostaru je naveo da je predmet zaprimio, ali je rješenju broj 065-0-P-07-006612 od 10. decembra 2007. godine nedostajala klauzula pravomoćnosti. Nakon što je od Općinskog suda u Sarajevu dobio potrebne informacije (14. jula 2008. godine) Općinski sud u Mostaru je zakazao raspravu za dan 7. oktobar 2008. godine.

13. Apelant je dana 25. septembra 2008. godine obaviješten o odgovoru koji je dostavio Općinski sud u Mostaru, odnosno o činjenici da je zakazana rasprava (jer je apelaciju i ponio zbog toga što Osnovni sud u Mostaru nije zakazao raspravu), ali je naveo da ostaje kod navoda iz apelacije i traži da se utvrdi povreda.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant u momentu podnošenja apelacije žalio na nepostupanje Općinskog suda u Sarajevu po njegovoj žalbi izjavljenoj 14. januara 2008. godine, a apelaciju je podnio 23. juna 2008. godine, dakle, 5 mjeseci nakon izjavljene žalbe. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da je Općinski sud u Sarajevu postupao po tužbi apelanta (poslao tužbu na odgovor i donio rješenje od 10. decembra 2007. godine), odnosno da je od podnošenja tužbe do donošenja rješenja kojim se oglasio nenadležnim protekao period od nepuna dva mjeseca. Nadalje, iz stanja predmeta proizilazi da je Kantonalni sud odlučio o žalbi apelanta 3. januara 2008. godine i proslijedio predmet Općinskom sudu u Mostaru, te imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnoj stvari, bez obzira na hitnost predmeta spora ne može naći propuste koji bi ukazivali da je došlo do odugovlačenja postupka od strane Općinskog suda u Sarajevu u vezi «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se u momentu podnošenja apelacije apelant žalio na nepostupanje Općinskog suda u Mostaru, odnosno da nije „dobio ništa od suda u Mostaru“ nakon što mu je predmet proslijeđen kao nadležnom sudu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud u Mostaru nije mogao postupati jer rješenje nije imalo klauzulu pravomoćnosti, do 14. jula 2008. godine kada ga je Općinski sud obavijestio da je rješenje pravosnažno sa danom 3. januar 2008. godine. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sudu u Mostaru, nakon što su se ispunile zakonske pretpostavke zakazao raspravu za 7. oktobar 2008. godine, te u vrlo kratkom roku (40 dana) zakazao i održao ročište za glavnu raspravu .

19. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom u Mostaru okončan 13. januara 2009. godine. Iz navedenog proizilazi da je Općinski sud u Mostaru bio ažuran, te je u roku od šest mjeseci od kada su se ispunile zakonske pretpostavke za vođenje postupka (14. jul 2008. godine, kada je obaviješten da je rješenje Općinskog suda u Sarajevu pravosnažno), odnosno u roku od godinu dana od kada mu je spis ustupljen okončao postupak. U takvim okolnostima, a prilikom ocjene da li se zaista radilo o vremenskom periodu koji je trajao neopravdano dugo, Ustavni sud cijeni da Općinski sud u Mostaru nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1902/08 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio