Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1911/08 (S. K.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1911/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsejdnik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1911/08, rješavajući apelaciju Samire Karadža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samire Karadža podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000082 od 19. marta 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-K-07-000012 od 18. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samira Karadža (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna koju zastupa Abaz Omeragić advokat iz Donjeg Vakufa, podnijela je 24. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000082 od 19. marta 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-
0-K-07-000012 od 18. septembra 2007. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-K-07-000012 od 18. septembra 2007. godine apelantica je oglašena krivom za počinjeno krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH) i izrečena joj je kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Shodno odredbama člana 78. KZ FBiH apelantici je izrečena i mjera bezbjednosti – oduzimanje predmeta pa joj je oduzet nož kao sredstvo koje je upotrijebljeno prilikom izvršenja krivičnog djela i naloženo da se navedeni nož nakon pravosnažnosti presude uništi. Osim toga, presudom je oštećeni Erdin Hasanbegović (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu, a apelantica je obavezana da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 500 KM te da plati paušal u iznosu od 50 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred Kantonalnim sudom utvrđeno da je kritičnog datuma i vremena apelantica u namjeri da oštećenog liši života, na način detaljno opisan u presudi nožem pokušala prerezati oštećenom vratne žile nanijevši mu lake tjelesne povrede na vratu jer je oštećeni odbrambenom radnjom – hvatanjem oštrice noža rukom i lomljenjem oštrice - uspio spriječiti težu posljedicu usljed čega je zadobio i povrede lijeve šake.
4. Kantonalni sud je naveo da su u postupku pred tim sudom izvedeni brojni dokazi između ostalog i pet vještačenja vještaka medicinske struke i sudske medicine, saslušani i oštećeni i apelantica – direktno i unakrsno kao i navedeni vještaci, te izvršen pregled predmeta izuzetih prilikom vršenja uviđaja. Kantonalni sud je obrazložio da je kao vjerodostojan prihvaćen iskaz oštećenog budući da se u svim bitnim detaljima podudarao sa nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke i sudske medicine kao i sa stanjem predmeta koji su izuzeti prilikom vršenja uviđaja S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su navodi odbrane, između ostalih, da je apelantica postupala u samoodbrani i da je povreda na vratu apelanta nastala njegovim samopovređivanjem u cjelosti neuvjerljivi. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja pomenutih vještaka nesporno proizlazi da je apelantica u vrijeme izvršenja djela bila svjesna svojih postupaka i da je htjela posljedicu iako je postupala u stanju smanjene uračunljivosti ali koja ne seže do bitnog stupnja. Kantonalni sud je obrazložio i da su navodi apelantice da je u toku postupka stavljena u neravnopravan položaj sa oštećenim neosnovani budući da je apelatnica u postupku imala ista prava kao i oštećeni. Naime, u vezi navoda apelantice da je u postupku kao dokaz korišten zapisnik o uviđaju koji se prema zakonu nije mogao koristiti jer je sadržavao manjkavosti, Kantonalni sud je obrazložio da je navedeni zapisnik korišten samo u smislu potvrđivanja vremena i mjesta izvršenja krivičnog djela, a da iz njegovog sadržaja proizlazi da propusti nisu takvog karaktera da bi opravdali navod branitelja da apelantica u toku postupka nije imala ravnopravan položaj sa oštećenim.
5. U vezi sa navodima odbrane iz završne riječi da u postupku nije dokazano da je apelantica počinila djelo koje joj je stavljeno na teret jer se ustvari branila od napada oštećenog i da apelantica nije imala motiv za izvršenje djela već je isključivo oštećeni imao motiv da se riješi nerođenog djeteta za koje je tvrdio da nije njegovo, Kantonalni sud je naveo da su u cjelosti neprihvatljivi i neosnovani. Pri tom se Kantonalni sud pozvao na utvrđeno činjenično stanje koje ničim nije dovelo u pitanje apelanticinu krivicu.
6. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Kž-08-000082 od 19. marta 2008. godine kojom je žalbu apelantice odbio kao nesonovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su žalbeni navodi o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka koji se odnose na tvrdnju da je presuda zasnovana na dokazu na kojem se ne može zasnivati-zapisnik o uviđaju koji sadrži manjkavosti i zbog čega je presuda nerazumljiva i protivrječna razlozima, neosnovani. Prema navodu Vrhovnog suda iz obrazloženja provostepene presude je vidljivo da je sud, između ostalih, kao dokaz naveo pomenuti zapisnik ali samo u smislu potvrđivanja tačnog mjesta i vremena izvršenja krivčnog djela te je obrazložio da predmetni zapisnik sadrži i neke manjkavosti za koje i Vrhovni sud smatra da nisu od uticaja na ravnopravnost stranaka u postupku. Vrhovni sud je obrazložio da nisu osnovani ni žalbeni prigovori koji se odnose na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je nesporno dokazano da je apelantica počinila krivično djelo za koje je oglašena krivim kao i da nije prije događaja zlostavljanja niti je postupala u nužnoj odbrani. Vrhovni sud je također naveo da su neosnovani navodi da je postupak vođen na štetu apelatnice i da je izrečena kazna prestrogo odmjerena jer je nesumnivo da postupak nije vođen na štetu apelantice te da je prvostepeni sud uzeo u obzir sve okolnosti od kojih zavisi visina kazne i dao im odgovrajući značaj.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (Evropska konvencija) i pravo iz čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Apelantica smatra da na osnovu izvedenih dokaza nije u potpunosti utvrđeno da je ona počinila djelo za koje je osuđena pa da je time povrijeđen princip in dubio pro reo budući da iskaz oštećenog nije potvrđen niti jednim drugim dokazom a da je sud prihvatio kao dokaz zapisnik sa uviđaja koji se po zakonu ne može prihvatiti kao validan dokaz. Apelantica također smatra da je bila različito tretirana u odnosu na oštećenog jer ona «potiče iz znatno siromašnije porodice» te da s tim u vezi nisu prihvaćeni nalazi vještaka koji je umro neposredno prije početka rasprave i koji je bio sačinjen u njenu korist. Apelantica smatra da obrazloženja presuda nisu adekvatna i da ne daju razloge zbog kojih je oglašena krivom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi principa prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prezumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
13. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelantica izvršila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelantice niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelanticinoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi Ustavni sud je zaključio da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Vezano za apelanticin navod da je u postupku koji je vođen protiv nje nezakonito korišten zapisnik o uviđaju Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. U odnosu na iznesene navode, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske utvrdio da to može da dovede do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
15. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je u pogledu zakonitosti korištenja zapisnika o uviđaju Policijske uprave Bugojno prvostepeni sud dao sasvim zadovoljavajuće obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno, niti je u tom pravcu apelantica iznosila ovaj prigovor tokom postupka pred sudovima. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da osuđujuća presuda nije zasnovana samo na navedenom zapisniku nego, kao što je već rečeno, na osnovu sveobuhvatne ocjene dokaza detaljno navedenih u presudama. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra i ove navode apelantice očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U vezi apelanticinih navoda da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo, da presude nisu obrazložene na zadovoljavajući način, kao i da je navodno dovedena u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom zbog svog socijalnog statusa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su i svi ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelantica navodi da su joj osporenim presudama povrijeđena iz prava iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da se prava iz člana 2. navedenog Protokola odnose na pravo na žalbu u krivičnim stvarima dok su stavom 2. ovog člana navedeni izuzeci u pogledu postojanja prava na žalbu u krivičnim stvarima. Dalje, prava iz člana 3. Protokola broj 7 se odnose na pravo na naknadu za pogrešnu presudu u slučaju kada je kasnije presuda bila ukinuta ili je osoba bila pomilovana zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica nesporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci, dok se prava iz člana 4. odnose na pravo osobe da ne bude suđena ili kažnjena dva puta po istom predmetu a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica iskoristila svoje pravo na žalbu u krivičnom postupku, da osporene presude nisi niti ukinute niti je apelantica pomilovana niti je otkrivena neka novootkrivena činjenica koja nesporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci. Osim toga u konkretnom slučaju se ne radi ni o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelantice, niti je apelantica tražila ponavljanje postupka iz zakonom predviđenih razloga. Stoga nema ništa što ukazuje da konkretna apelacija pokreće pitanje prava iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud i ove navode apelatnice smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović