Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/08 (S. V., G. V., S. V. i V. V.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1957/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1957/08, rješavajući apelaciju Stojadina Vrhovca i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojadina Vrhovca, Gordane Vrhovac, Svjetlane Vrhovac i Vesne Vrhovac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 491 od 7. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1880/03 od 1. decembra 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojadina Vrhovca, Gordane Vrhovac, Svjetlane Vrhovac i Vesne Vrhovac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 491 od 7. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1880/03 od 1. decembra 2005. godine u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojadin Vrhovac, Gordana Vrhovac, Svjetlana Vrhovac i Vesna Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz mjesta Gusak, Općina Prnjavor, koje zastupa Milan D. Trbojević, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 1. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 491 od 7. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1880/03 od 1. decembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-191/00 od 11. aprila 2003. godine obavezani su „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar poslovnica Livno (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Dragan Mekić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantima naknade nematerijalnu i materijalnu štetu nastalu zbog pogibije kćerke odnosno sestre apelanata u saobraćajnoj nesreći u iznosima navedenim u presudi kao i da im naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.365 KM. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu iznosa naknade nematerijalne štete preko dosuđenog kao i štete nastale zbog izgubljenog izdržavanja. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je kćerka, odnosno sestra apelanata poginula u saobraćajnoj nesreći 1. februara 2000. godine koju je skrivio drugotuženi na način da je upravljajući svojim vozilom prešao na suprotnu stranu kolovoza u traku kojom se, na propisan način, svojim motornim vozilom kretala poginula, te da je drugotuženi u krivičnom postupku oglašen krivim za navedenu saobraćajnu nesreću i osuđen na dvije godine zatvora. Kako je drugotuženi bio osiguran od autoodgovornosti kod prvotuženog, Osnovni sud je shodno odredbama čl. 154, 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio da su prvotuženi i drugotuženi solidarno odgovorni za štetu pričinjenu apelantima i uvažavajući činjenicu da nije bilo doprinosa poginule nastanku nesreće i štete obavezao tužene na isplatu navedenih iznosa.
3. Protiv navedene presude žalbe su Okružnom sudu izjavili prvotuženi, drugotuženi i apelanti. Okružni sud je donio presudu broj Gž-1880/03 od 1. decembra 2005. godine kojom je žalbu apelanata odbio a žalbe provtuženog i drugotuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je dosuđena naknada nematerijalne štete i naknada materijalne štete na ime materijalne štete i troškova postupka tako što je iznose koje je dosudio provostepeni sud smanjio na iznose pobliže navedene u drugostepenoj presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružni sud utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 200. ZOO propisano da se pravična novčana naknada dosuđuje shodno intenzitetu i trajanju duševnih bolova zbog smrti bliskog lica ali tako da naknada ne smije da pogoduje težnjama koje se protive njenoj svrsi. S tim u vezi Okružni sud je obrazložio da je imajući u vidu životni standard okruženja u kojem se vrednuje pravična novčana naknada u smislu satisfakcije određene na temelju intenziteta i trajanja duševnih patnji zbog smrti bliskog lica kao i prosječne uobičajene troškove sahrane i pomena, preinačio prvostepenu presudu tako što je smanjio dosuđene iznose.
4. Osim toga, Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odbio njihov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem su tražili naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja jer apelanti nisu dokazali da ih je poginula kćerka izdržavala što je bio neophodan uvjet za dodjelu ove naknade u smislu člana 194. ZOO. Okružni sud je naveo i da je preinačavajući presudu prvostepenog suda u navedenom dijelu preinačio i odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka imajući u vidu uspjeh apelanata u parnici.
5. Protiv navedene presude i apelanti i prvotuženi i drugotuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 491 od 7. aprila 2008. godine kojom je revizije odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv stav iznesen u revizijama da dosuđena naknada nematerijalne štete nije u skladu sa stavovima sudske prakse u toj oblasti jer se navedeni vid štete dosuđuje po slobodnoj ocjeni suda po principu pravičnosti koji uključuje i načelo individualizacije naknade jer lična svojstva oštećenog, njegov odnos prema poginulom i materijalno stanje štetnika mogi imati uticaj na odmjeravanje visine štete. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da prilikom utvrđivanja visine naknade za nematerijalnu štetu sud mora voditi računa i o cilju kome služi novčana satisfakcija odnosno svrhu naknade koja nije popravljanje odnosno poboljšanje materijalnog stanja oštećenog nego pružanje satisfakcije ličnosti oštećenog. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su iznosi dosuđeni drugostepenom presudom pravilno odmjereni i nisu izvan standarda koje je usvojila sudska praksa u primjeni člana 200. i 201. ZOO. Također, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni revzioni prigovori koji se tiču smanjenja dosuđenog iznosa troškova postupka budući da su troškovi dosuđeni shodno uspjehu apelanata u konkretnoj parnici.
6. Apelanti smatraju da su im presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zaštitu života iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer smatraju da je postojao doprinos poginule njihovom izdržavanju. Apelanti smatraju i da osporene presude nisu obrazložene u pogledu preinačenja prvostepene presude koja je bila u njihovu korist, odnosno odbijanja revizije. Apelanti navode da su Okružni i Vrhovni sud odbijajući zahtjev za naknadu izgubljenog izdržavanja i smanjenjem iznosa naknade nematerijalne i materijalne štete povrijedili i njihovo pravo «na zaštitu života jednog od članova porodice» i pravo na novčanu satisfakciju koja „postaju pitanje imovine kojom se zadovoljavaju potrebe porodice i ublažavaju posljedice štetnog događaja“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini
9. Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (...)
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;(...) Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na život
13. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na život Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja prava na život kako je ono zaštićeno u članu 2. Evropske konvencije proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu već je navedenim članom, između ostalog, zajamčeno svakome da neće biti arbitrarno lišen života. Stoga nezadovoljstvo dosuđenom naknadom nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliske osobe ni na koji način ne ulazi u opseg zaštite člana
2. Evropske konvencije, pa su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović