Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1965/08 (M. S.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1965/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1965/08, rješavajući apelaciju Mirjane Stijaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Stijaković podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-
08-000 128, od 18. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-P-06-000188 od 28. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Stijaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 2. jula 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 128 od 18. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-
06-000188 od 28. maja 2007. godine. Apelantica je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio da se zabrani bilo kakvo „postupanje“ sa stanom. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri AP-1965/08 od 4. septembra 2008. godine kojom je odbio zahtjev apelantice.
2. Apelantica je pokrenula sudski postupak tužbom protiv ODP „22. decembar“ iz Banja Luke i J.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražila da sud donese presudu kojom će poništiti odluku prvotuženog br. 19/00, od 7. aprila 2000. godine i Odluku br. 12/00 od 18. maja 2000. godine o dodjeli stana drugotuženoj i naložiti prvotuženom da provede ponovni postupak dodjele stana u skladu sa pravilnikom prvotuženog, te da joj naknade troškove parničnog postupka. Općinski sud donio je presudu broj 071-0-P-06-000188, od 28. maja 2007. godine kojom je odbijen u cijelosti zahtjev apelantice i naredio joj da plati tuženim troškove parničnog postupak u iznosu od 4.762,50 KM.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelantica pokrenula sudski postupak protiv ODP „22. decembar“ (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Jovanke Brđanin, u kojem je tražila da sud poništi kao nezakonite odluke prvotuženog o dodjeli stana Jovanki Brđanin i provede novi postupak o dodjeli stana. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je zaključio da apelantica pobija odluke o dodjeli stana Jovanki Brđanin u pogledu izvršenog bodovanja, pa u tom pravcu ima pravo na sudsku zaštitu. S tim u vezi, pozivajući se na član 32. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba prvotuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Osnovni sud je naveo da je bodovanje u odnosu na Jovanku Brđanin pravilno provedeno jer je u toku postupka utvrđeno da ista stanuje u stanu čiji nije vlasnik i koji je neuslovan, pa je u skladu sa tim i izvršeno bodovanje. Nadalje, Osnovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da je Jovanke Brđanin vlasnik ovog stana, a isto ne proizilazi iz priložene dokumentacije. Prema tome, polazeći od tužbenog zahtjeva, obzirom da je Osnovni sud utvrdio da je pravilno izvršeno bodovanje Jovanke Brđanin, odbio je apelanticu sa tužbenim zahtjevom da se provede novo bodovanje u skladu sa Pravilnikom kao neosnovanim.
4. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-08-000 128, od 18. aprila 2008. godine kojom se žalba apelantice djelomično uvažava te se prvostepena presuda preinačava u dijelu odluke o troškovima, tako da se apelantica obavezuje da na ime troškova postupka plati iznos od 3.255, KM, a u ostalom dijelu žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepena presuda ispitana u granicama u kojima se pobijala žalbom. S tim u vezi, u odnosu na žalbeni navod apelantice da je bodovanje izvršeno suprotno Pravilniku i da je Jovanka Brđanin vlasnik stana u kojem živi, Okružni sud je naveo da je stranka koja nešto tvrdi u postupku dužna to dokazati. Nadalje, pozivajući se na član 126. ZPP, odnosno pravila o teretu dokazivanja, Okružni sud je naveo da apelantica nije uspjela dokazati da je Jovanka Brđanin vlasnik zgrade u kojoj je živjela. Nasuprot tome, Jovanka Brđanin je dostavila dokaz da se ona i njen suprug ne vode kao vlasnici nekretnina. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelantica neosnovano tvrdila da Jovanka Brđanin nije pravilno bodovana. Prema mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je bodovanje izvršeno u skladu sa Pravilnikom. Nadalje, na osnovu izvršenog bodovanja Jovanka Brđanin je dobila najveći broj bodova i našla se na prvom mjestu dok je apelantice na 3. mjestu na listi prioriteta za dodjelu stana.
6. Nadalje, Okružni sud je našao da je neosnovan prigovor apelantice da nije pravno valjan zapisnik stambene komisije jer je potpisan samo od predsjednika komisije. Iz zapisnika proizilazi da je komisija obilazila radnike koji su predali molbe za stan i utvrdila uslove u kojima žive. Apelantica je tvrdila da je zapisnik za Jovanku Brđanin sačinjen naknadno. Okružni sud je naveo da je ovaj prigovor neosnovan i da suprotno proizilazi iz izjave svjedokinje, predsjednice stambene komisije. Osim toga, odluka stambene komisije o bodovanju je potvrđena odlukom upravnog odbora prvotuženog.
7. Okružni sud je naveo da je apelantica pogrešno tvrdila da joj tuženi nisu osporili tužbeni zahtjev jer je prvotuženi izjavio «da će prihvatiti svaku odluku suda». S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica morala dokazati svoj tužbeni zahtjev, a Jovanka Brđanin je osporila zahtjev. Kako apelantica nije uspjela Okružni sud je naveo da je u skladu sa članom 226. ZPP morao odbiti tužbeni zahtjev apelantice da se poništi odluka prvotuženog o dodjeli stana Jovanki Brđanin i da se provede novi postupak dodjele stana, kao i odluka o kamati na troškove postupka.
8. Okružni sud je našao da je osnovan žalbeni navod apelantice da su previsoko odmjereni troškovi postupka te je u tom dijelu izmijenio prvostepenu presudu.
9. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u apelaciji navodi da joj je dodijeljen stan kao samohranoj majici a da je Jovanka Brđanin „pod veoma čudnim okolnostima“ i zahvaljujući „uticajnom rođaku“ došla na rang listu. Apelantica takođe osporava način na koji je komisija napravila zapisnik, te izvršila bodovanje, osporavajući zakonitost postupka. Apelantica navodi da je njoj trebao pripasti stan, te da Jovanka Brđanin živi u stanu roditelja svog muža koji je veći nego što je stan koji je dobila, kao i da ima kuću i izgradnji. Apelantica je tražila da Ustavni sud izda privremenu mjeru kojom će prvotuženom zabraniti bilo kavo postupanje sa stanom. .
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelantica osporava navedene presude ističući da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u postupku. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović