Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1972/08 (S. J.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1972/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1972/08, rješavajući apelaciju Sandra Jurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sandra Jurkovića, podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 053 0 Kv 08 000 009 KV od 25. juna 2008. godine i Općinskog suda u Čapljini broj 053-0-KPP-08-000 024 KPP od 22. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sandro Jurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Odvjetnički ured Josip i Bojan Krešić iz Čapljine, podnio je 2. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 053 0 Kv 08 000 009 KV od 25. juna 2008. godine i Rješenja Općinskog suda broj 053-0-KPP-08-000 024 KPP od 22. juna 2008. godine.

2. Kantonalno tužilaštvo iz Mostara (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je 22. juna 2008. godine podnijelo prijedlog o određivanju pritvora broj KT: 433/08 protiv osumnjičenog apelanta, u kojem je navelo da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo – napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. Krivičnog Zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine» broj 35/03; u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Kantonalno tužilaštvo je dalje navelo da su posljedice učinjenog krivičnog djela teške i da je apelant dva puta do sada pravomoćno osuđivan, da se protiv njega vodi još jedan krivični postupak pod brojem KT 299/08, kao i okolnost da je sklon napadu na druge osobe, što sve predstavlja otvorenu mogućnost za ponavljanje krivičnih djela.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 053-0-KPP-08-000 024 KPP od 22. juna 2008. godine apelantu je određen pritvor iz zakonskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine broj 35/03; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), zbog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Sud je odredio da pritvor u trajanju od mjesec dana po navedenom rješenju teče od 21. juna 2008. godine od 01,30 sati kao dana lišenja slobode. Dalje, Općinski sud je zaključio da iz podnesenog prijedloga za određivanje pritvora i dokaza uz prijedlog nedvojbeno proizlazi da je nadležni tužilac protiv apelanta pokrenuo istragu jer postoji osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo, a s ciljem da se izvede pred nadležni sud da bi se spriječilo njegovo ometanje pravosudnog postupka, te da ne bi ponovio krivično djelo. Uz navedeni prijedlog tužilaštvo je u prilogu dostavilo neophodne dokaze koji su obuhvatali službenu zabilješku PU Čapljina od 22. juna 2008. godine, prijavu o povredi policajca A. V. od 21. juna 2008. godine, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog koji je sačinila PU Čapljina od 21. juna 2008. godine, zapisnik o uviđaju PU Čapljina od 21. juna 2008. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka, izvod iz kaznene evidencije za osumnjičenog, kao i nalog za provođenje istrage protiv osumnjičenog koji je izdalo Kantonalno tužilaštvo Mostar broj Kt. 433 od 21. juna 2008. godine i druge dokaze. Iz izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je oštećeni službena osoba koja se nakon napada apelanta i dalje nalazila u bolnici na liječenju zbog nanesenih povreda u predjelu oka, glave i noge, te da oštećeni nije mogao dati izjavu u vezi s apelantovim napadom na njega. Također je sud prilikom donošenja ove odluke cijenio i činjenicu da je osumnjičeni državljanin Republike Hrvatske i da postoji opasnost od njegovog bijega. Sud je zaključio da postoji razumna sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i na koje ukazuju prikupljeni dokazi o radnjama osumnjičenog apelanta. Općinski sud je zaključio da se u apelantovom predmetu može primijeniti član 146. stav 1 tač. a) i c) kojim je predviđeno da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, kao opći uvjet za određivanje pritvora. Uz navedeni opći uvjet sud može odrediti pritvor, a) ako se to lice krije ili postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega odnosno c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili će dovršiti pokušano krivično djelo, ili će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta se krivična djela može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna.

4. Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelant se žalio, pa je Općinski sud donio rješenje broj 053 0 Kv 08 000 009 KV od 25. juna 2008. godine, kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Vijeće je utvrdilo da ne postoje posebni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH s obzirom da nisu utvrđene okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega. Činjenica da osumnjičeni apelant ima i državljanstvo Republike Hrvatske sama po sebi ne ukazuje na opasnost od bijega, kako je navedeno u obrazloženju, pa se sud ne može oslanjati na pretpostavke i tvrdnje in abstracto, s obzirom da moraju postojati konkretne činjenične okolnosti koje će podržati i opravdati tvrdnju i odluku o određivanju pritvora iz ovog posebnog razloga. Međutim, Vijeće je utvrdilo da su ispunjeni posebni uvjeti za određivanje pritvora propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, a to je da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo i da se za to djelo može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna. Naime, vijeće je imalo u vidu da su u vrijeme počinjenja djela koje se osumnjičenom stavlja na teret bile izvanredne okolnosti uzrokovane održavanjem utakmice Evropskog nogometnog prvenstva višeg stepena rizika, a o čemu je javnost bila upoznata, da je osumnjičeni konzumirao veću količinu alkohola, iako je znao kakav je kada pije. Time se doveo u stanje alkoholiziranosti pokazujući nekritičan odnos prema okolini što, kako je naveo Općinski sud, ne umanjuje njegovu odgovornost, jer je pokazao upornost i grubost udarajući službenu osobu ne samo glavom i rukama, nego i nogama kad ga je oborio na asfalt.

5. Sud je zaključio da se radi o povratniku u vršenju krivičnih djela koji je sklon napadu na druge osobe. Uvidom u kaznenu evidenciju utvrđeno je da je osumnjičeni već dva puta osuđivan i oba puta su mu izrečene uvjetne osude, ali je očigledno da te osude nisu djelovale na optuženog da više ne čini krivična djela, pa je jasno da se radi o naročitoj okolnosti koja ukazuje da postoji opravdana bojazan da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo. Pri tome je Vijeće imalo u vidu da je pravomoćnom presudom Općinskog suda broj K. 5032/06 od 19. februara 2007. godine osuđen za nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih materija što spada u grupu krivičnih djela protiv javnog reda i pravnog prometa, kao i djelo za koje se tereti u ovom postupku. Osim toga, Sud je uzeo u obzir da je za djelo za koje se tereti u ovom postupku počinio u vrijeme kušnje, te da je, osim toga, i pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj K. 7331/06 od 10. juna 2007. godine osuđen za krivično djelo učestvovanja u tuči. Sud je zaključio da je izvršenje ovakvih djela za koje se osumnjičeni tereti u porastu, a sve ove okolnosti upućuju na bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti istovrsno kritično djelo, zbog čega je Općinski sud žalbu branioca osumnjičenog apelanta odbio kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da sud uopće nije obrazložio postojanje naročitih okolnosti koje bi opravdale strah da bi osumnjičeni mogao ponoviti krivično djelo, koje zakon propisuje kao uvjet za određivanje pritvora. Jedini razlog koji sud navodi o tome jeste činjenica da je apelant do sada dva puta pravomoćno osuđivan, pa sud zaključuje da je on sklon činjenju krivičnih djela. Apelant navodi da mu je pritvor izrečen zbog krivičnog djela nanošenja lakih tjelesnih ozljeda, pa je evidentno da je već po tom osnovu mjera pritvora apelantu prestrogo dosuđena. Apelant smatra da je potreba da se spriječi činjenje krivičnog djela potvrđena kao legitiman osnov za produžetak lišenja slobode tamo gdje postoje optužbe za teža djela, ali se mora pokazati da je pitanje mogućih novih krivičnih djela realno i da je takva mjera u datom predmetu primjerena, pri čemu je sud dužan da uzme u obzir sve specifičnosti pojedinog slučaja. Pozivanje suda na ranije presude koje je Općinski sud izrekao apelantu za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih stvari spadaju u istu grupu krivičnih djela, ali načini počinjenja tih djela nisu isti i ne bi, kako navodi apelant, predstavljali bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo. Apelant ne prihvata zaključak Općinskog suda da je riječ o osobi koja je sklona vršenju istovrsnih krivičnih djela i da je sklon napadu na druge osobe, pa su navodi suda iz obrazloženja pobijanog rješenja, kako se navodi u apelaciji, paušalni i protivrječni. Apelant smatra da sud nije dokazao da je apsolutno neophodno da se apelantu odredi maksimalna pritvorska mjera, a razlozi koje sud navodi «apstraktni su i nedovoljni» za određivanje ovako teške mjere ograničavanja prava na slobodu i sigurnost.

7. Iz svega opisanog jasno proizlazi da je Općinski sud samo postupio po prijedlogu tužilaštva, bez kritičke ocjene i uvida u dokaze koje je to tužilaštvo podnijelo. Apelant zaključuje da, u konkretnom slučaju, ne postoji niti jedan konkretan, opravdan i objektivan razlog koji bi opravdao postojanje naročitih okolnosti iz člana 146 ZKP FBiH, u smislu bojazni da bi osumnjičenik mogao ponoviti krivično djelo, pa apelant predlaže da je hitno potrebno da se pobijana sudska rješenja stave van snage, usvoji žalba branitelja i osumnjičeni apelant pusti na slobodu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

11. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelantu određen u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, kojom je propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo. Dalje, od posebnih uvjeta sud može odrediti pritvor, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili će dovršiti pokušano krivično djelo, ili će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta se krivična djela može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna. Pri tome je Ustavni sud našao da su sudija za prethodno saslušanje i Krivično vijeće Općinskog suda, suprotno apelantovim navodima, u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo napada na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. KZ FBiH koja mu se stavljaju na teret naredbom o provođenju istrage, kao i u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora.

12. Nadalje, u odnosu na pitanje opravdanosti određivanja pritvora, što je predmet ove apelacije, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost određivanja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, W protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993. godine, serija A254-A, stav 30). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti. U konkretnom slučaju pritvor apelantu je određen osporenim rješenjima u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Pri tome su sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koja je optužen, tako i u pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koja se tereti.

13. U pogledu naročitih okolnosti koji se traže za određivanje pritvora, Općinski sud je također dao jasna i temeljna obrazloženja. Ukazujući na posebne razloge za određivanje pritvora, Općinski sud je ukazao da se radi o osobi sklonoj alkoholu, što ne umanjuje njegovu odgovornost, jer je pokazao upornost i grubost udarajući službenu osobu ne samo glavom i rukama, nego i nogama dok se nalazio na asfaltu. Općinski sud je zaključio da se radi o povratniku u vršenju krivičnih djela i da je sklon napadu na druge osobe. Uvidom u kaznenu evidenciju utvrđeno je da je osumnjičeni već dva puta osuđivan i oba puta su mu izrečene uvjetne osude ali je očigledno da te osude nisu djelovale na optuženog da više ne čini krivična djela, pa je jasno da se radi o naročitoj okolnosti koja ukazuje da postoji opravdana bojazan da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo.

14. Polazeći od propisane kazne i činjenice da se radi o krivičnom djelu napada na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti, Ustavni sud uočava da je redovni sud utvrdio da su kumulativno ispunjeni i opći i posebni uvjeti za određivanje pritvora. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost apelanta odlukom redovnog suda da je neophodno da mu se odredi pritvor s obzirom da okolnosti predmeta ukazuju će optuženi ponoviti krivično djelo, jer je ranije višestruko osuđivan za razna krivična djela s obzirom da se i u izvještaju kaznene evidencije izvjesno protiv optuženog vodi određeni broj postupaka, što sve upućuje na sklonost optuženog ka vršenju krivičnih djela. Posebno, okolnost da je osumnjičeni u vremenskom kontinuitetu izvršio veći broj istovrsnih krivičnih djela, predstavlja osobitu okolnost iz koje proizlazi opravdana bojazan da će okrivljeni ponoviti krivično djelo. I konačno, osumnjičeni ima svojstva koja se odnose na okolnosti izvršenja krivičnog djela (povrat, način izvršenja, kraći vremenski interval u kome je optuženi izvršio više krivičnih djela), zatim lična svojstva učinioca (sklonost alkoholu, tuči i sl.) i određeni socijalni faktori, o čemu je sud dao jasna i potpuna obrazloženja zašto smatra da je određivanje pritvora u konkretnom predmetu neophodno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je redovni sud jasno ukazao na okolnosti i razloge o tome zašto je neophodno apelantu odrediti pritvor, a te okolnosti u konkretnom slučaju upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca. Ustavni sud smatra da je apelantu pritvor odredio i produžio organ sudske vlasti, što je u saglasnosti s članom 5. stav 3. Evropske konvencije da «svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast». Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

16. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović