Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/08 (M.S.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1973/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1973/08, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-790/05 od 9. aprila 2008. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-1294/03 od 27. maja 2004. godine i rješenja Službe za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar Općine Ilijaš broj 04-31-1805/00 od 4. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kadinog sela, Mokro, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-790/05 od 9. aprila 2008. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-1294/03 od 27. maja 2004. godine i rješenja Službe za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar Općine Ilijaš (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-31-1805/00 od 4. novembra 2003. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je 18. jula 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 24. jula 2008. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Rješenjem Službe broj 04-31-1805/00 od 4. novembra 2003. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava vlasništva na zemljištu označenom kao k.č. broj 878/18 K.O. Srednje po kulturi šuma „Kosa“ upisanim u zk.ul. broj 221 K.O. Srednje po osnovu dobrovoljačke kompetencije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u zahtjevu za priznavanje vlasništva apelant naveo da je njegov prednik, djed M.S., kao dobrovoljac prvog svjetskog rata dobio dio zemljišta označenog kao k.č. 878/18 k.o. Srednje u površini od 49.000 m2 po osnovu dobrovoljačke kompetencije a shodno odredbama Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list NR BiH“ br. 2/46, 20/47, 29/47, 37/49, 14/51 i 47/67 i „Službeni list R BiH“ broj 21/91; u daljnjem tekstu: Zakon). S tim u vezi, navedeno je da je u postupku pred Službom vještak geometar izvršio vještačenje i da je utvrdio da parcela koju je apelant označio kao njegovu identifikovana kao parcela k.č.broj 878/13 koja je od parcele k.č. 878/18 udaljena zračnom linijom 290 metara iz čega proizlazi da apelant nije bio u stanju identifikovati parcelu za koju je tvrdio da je njegova i koja je bila predmet konkrenog postupka. Osim toga, utvrđeno je da se parcela k.č. broj 878/18 čiji je broj apelant naveo u zahtjevu za priznanje prava vlasništva u katastarskom posjedovnom listu vodi kao posjed JP „Sarajevo šume“, ranije „Šumarstvo“ Vareš k.o. Srednje, u površini od 49.000m2. Nadalje, Služba je navela da su članom 8. Zakona propisani uvjeti za priznavanje prava vlasništva na zemljištvu na osnovu dobrovoljačke kompetencije i to da je podnosilac zahtjeva imao svojstvo dobrovoljca, da je dobitnik dobrovoljačke kompetencije i da zemljište koje obrađuju on ili članovi njegove porodice drži kontinuirano u posjedu. Imajući u vidu nalaze dobijene vještačenjem, kao i izjave svjedoka, Služba je utvrdila da apelant nije dokazao da ispunjava i treći uvjet iz Zakona koji se odnosi na kontinuitet držanja u posjedu zemljišta i njegovo obrađivanje te je odbio apelantov zahtjev za priznanje prava vlasništva na predmetnoj parceli.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Federalnoj upravi. Federalna uprava je donijela rješenje broj 05-31-1294/03 od 27. maja 2004. godine kojim je žalbu odbila. Federalna uprava je navela da je apelant u prvostepenom postupku dokazao da je nasljednik svog prednika M.S., ali da u postupku nije dokazao kontinuitet posjeda dodijeljene parcele. Federalna uprava je navela da je samim Zakonom propisano da ukoliko dobrovoljac ili njegov pravni sljednik ne drže u posjedu ili ne obrađuju dodijeljeno zemljište takvo zemljište prihvata radna organizacija iz oblasti šumarstva. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelant nije zemljište držao u kontinuitetu u posjedu niti ga je obrađivao proizlazi da je nesporno da apelant nije ispunio navedeni uvjet za priznanja prava vlasništva na predmetnom zemljištu. S tim u vezi Federalna uprava je navela da su žalbeni navodi apelanta neosnovani.
4. Protiv navedene presude apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio presudu broj U-790/05 od 9. aprila 2008. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su i prvostepeni organ i tuženi prihvatili kao tačnu tvrdnju apelanta da je njegovom djedu M.S. dodijeljeno predmetno zemljište, premda dokumentacija koju je apelant podnio kao dokaz u tom smislu nije vjerodostojna jer fotokopija uvjerenja Arhiva BiH kao ni prijavni arak nisu ovjereni. Iz navedenog, prema obrazloženju Kantonalnog suda, proizlazi da pomenuti dokumenti ne predstavljaju vjerodostojnu ispravu da je zemljište zaista i dodijeljeno apelantovom djedu u posjed. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da apelant ne ispunjava ni treći uvjet koji se tiče kontinuiteta u posjedovanju zemljišta te njegovom kontinuiranom obrađivanju od strane pravnih sljednika dobrovoljca, što proizlazi ne samo iz dokumentacije nego i iz iskaza svjedoka i samog apelanta prema kojima je apelant povremeno sa roditeljima obilazio predmetno zemljište „iz kojeg razloga ne zna njegovu tačnu lokaciju“.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da zemljište nije mogao koristiti jer je minirano u toku rata a da je «nesporno da su njegovi prednici zemljište obrađivali i koristili». Apelant smatra da je dokazao da ispunjava sve uvjete iz člana 8. Zakona koji je komplementaran odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i da mu pripada pravo na priznanje vlasništva na predmetnom zemljištu koje su njegovi prednici koristili više od 50 pa čak i 70 godina.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnog navoda da mu je navedeno pravo povrijeđeno ne nudi nikakve argumente koji bi ukazivali da je povreda ovog prava u konkretnom slučaju moguća. S tim u vezi, Ustavni sud i navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović