Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1975/08 (E. D.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 202
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 316
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1975/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1975/08, rješavajući apelaciju Ekrema Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Dedića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08-
000 049 od 2. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-07-000149 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 2. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000 049 od 2. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-K-
07-000149 od 23. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-K-07-000149 od 23. novembra 2007. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (“Službene novine F BiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05 - u daljnjem tekstu: KZ FBIH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Apelant je obavezan da, shodno odredbama člana 202. stav 1. u vezi sa članom 199. stav 2. Zakona o krivičnom postupku F BIH („Službene novine F BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07- u daljnjem tekstu: ZKP FBIH) plati sudu troškove krivičnog postupka u vidu paušala u iznosu od 50 KM. Na osnovu odredbi člana 212. stav 3. ZKP FBIH apelant je obavezan i da Šumskom privrednom društvu Zeničko-dobojskog kantona d.o.o Zavidovići, PJ „Šumarija“ Visoko (u daljnjem tekstu: oštećeni) naknadi štetu u iznosu od 892,50 KM sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je apelant, u periodu od novembra 2005. godine do 12. marta 2006. godine, na području općine Visoko pobliže navedenom u presudi, bez prethodnog odobrenja i obilježavanja stabala za sječu, oborio i prisvojio 39 stabala bukve u ukupnoj količini od 35m³. Navedeno je i da je sam apelant priznao da je bez doznake posjekao oko 10m³ a da je izvedenim dokazima opovrgnuta ta tvrdnja apelanta budući da je na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi čiji su iskazi potvrđeni jedan drugim kao i ostalim izvedenim dokazima, popisa i premjera panjeva koji su bespravno posječeni i evidentirani u knjigu šumskih šteta i evidentirane količine bespravno posječene drvene mase, utvrđeno da je apelant bespravno posjekao 39 stabala i prisvojio 35m³ drvene mase u vrijednosti 892,50 KM. Općinski sud je obrazložio i da na osnovu provedenih dokaza nije dokazana tvrdnja apelanta da je predmetno područje bilo minirano zbog čega ovlaštena lica nisu smjela da obilježe stabla koja su dozvolili da apelant posječe i koja je sam obilježavao, niti je dokazano da je područje apelant samoinicijativno deminirao.
Nadalje, Općinski sud je naveo i da apelant nije dokazao da je platio posječena stabla iako je tvrdio da posjeduje uplatnice za sporni period budući da iste nikada nije dostavio na uvid. Osim toga, Općinski sud je obrazložio da je na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenog u presudi utvrđeno da u periodu novembar 2005. godine do maja 2006. godine nije bila evidentirana niti jedna uplatnica na apelantovo ime.
3. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant znao da siječe nedoznačena stabla u državnoj šumi iz čega proizlazi da je bio svjestan svog djela i htio ga je, dakle da je postupao sa namjerom da bespravnom sječom i prisvajanjem stabala u navedenoj količini ostavari za sebe ili drugoga protivpravnu korist, čime su se u njegovim radnjama ostvarila obilježja krivičnog djela šumske krađe iz člana 216. stav 2. KZ F BiH te je apelantu izrekao navedenu kaznu.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Kž-08-000 049 od 2. aprila 2008. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenice pa time ni njegovu krivicu, kao i da je prvostepena presuda nedovoljno obrzaložena. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je utvrdio da je prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način i da su u presudi iznijeti sadržaji svih provedenih dokaza, njihova analiza i ocjena kao i razlozi o svim odlučnim činjenicama što ne dovodi u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja kao ni apelantovu krivicu.
5. Kantonalni sud je obrazložio i da je neosnovan žalbeni navod apelanta da mu je povrijeđeno pravo na odbranu budući da je apelant poučen o svim pravima koja mu pripadaju shodno odredbama ZKP F BiH među koje spada i pravo da se izjasni o djelu koje mu je stavljeno na teret, da predlaže i izvodi dokaze koji mu idu u korist što je, prema navodu Kantonalnog suda, apelant i koristio. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je iz zapisnika sa održanih pretresa vidljivo da je apelant naveo da posjeduje uplatnice za sporni period ali da uplatnice nikada nije predočio sudu kao dokaz u svoju korist, te da uplatnice koje je priložio uz žalbu nisu od uticaja na rješenje konkretne krivične stvari jer se radi o uplatnicama za februar 2005. godine, dakle za period koji nije obuhvaćen konkretnom optužnicom odnosno postupkom. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer ničim u žalbi nisu obrazloženi, kao i navodi o prestrogo odmjerenoj kazni budući da je prvostepeni sud zakonom propisanu kaznu maksimalno ublažio.
6. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava zbog čega nije sa sigurnošću dokazano da je izvršio krivično djelo za koje je osuđen. Apelant smatra i da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu i pravo na odbranu jer mu nije omogućeno da izvodi svoje dokaze, a dokazi koje je predložio nisu prihvaćeni. Apelant navodi da posjeduje uplatnice na imena osoba za koje je posao obavljao i za koje je posjekao stabla i «da nije bitno kada je optužnica podignuta već kad je uplata izvršena». Apelant navodi da je drugostepeni sud pogrešno postupio kada nije analizirao sve provedene dokaze u prvostepenom postupku jer, da jeste, nesporno bi utvrdio da apelant nije počinio djelo za koje je osuđen.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret odnosno da su povrijeđeni principi prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prezumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
12. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je u pogledu neprihvatanja iskaza poimenično navedenih svjedoka, kao i po pitanju nedostavljanja uplatnica za sporni period, odnosno dostavljanja uplatnica za period koji nije obuhvaćen optužnicom i koje ne glase na apelantovo ime dao sasvim zadovoljavajuće obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Kantonalni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanta niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie ) neosnovani.
13. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije jer mu, kako je naveo, sudovi nisu dopustili da iznosi dokaze u svoju korist.
14. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
15. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je onemogućen u iznošenju svoje odbrane na bilo koji način. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud izvede sve provedene dokaze, već da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi određene dokaze koje je optuženi predložio, kao i da mu omogući da ima mogućnost da ospori dokaze optužbe. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je provostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto je neke dokaze prihvatio a neke ne. Osim toga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane, a činjenica da neki od dokaza čije je izvođenje apelant predložio kao i da iskazi koji su pojedini svjedoci dali nisu prihvaćeni kao vjerodostojni, kako je to već rečeno, ne vodi kršenju prava iz člana 6. stav 3.(d) Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.
16. U vezi apelantovih navoda da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo te da mu je na taj način onemogućen pristup sudu, kao i da presude nisu obrazložene na zadovoljavajući način, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud nije našao ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelantu onemogućen pristup sudu budući da je apelant aktivno učestvovao u postupku pred prvostepenim sudom i koristio svoje pravo na izjavljivanje žalbe drugostepenom sudu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. st. 2. i 3.d. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3.d. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su i svi ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović