Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/08 (I. D.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
  • Aktivna legitimacija
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1976/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1976/08, rješavajući apelaciju Ivana Drile, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Drile podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 213 od 28. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-20/05 od 15. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Drilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Mladen J. Dolić, advokat iz Teslića, podnio je 30. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 213 od 28. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-20/05 od 15. decembra 2006. godine. Apelant je 23. jula 2008. godine dostavljanjem dokumentacije postupio u skladu sa traženjem Ustavnog suda a s ciljem otklanjanja nedostataka propisanih članom 19. st. 2. i 6. Pravila Ustavnog suda.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-20/05 od 15. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 213 od 28. maja 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrde ništavim ugovor o zamjeni stanova zaključen 15. jula 1993. godine između njegove pok. majke Barice Drilo i Marka Đukarića (supruga i prednika tužene Dobrile Đukarić), Ugovor o korištenju stana br. I/11-3758/93 od 23. jula 1993. godine zaključen između Marka Đukarića i JP za izgradnju i uređenje naselja «Izgradnja» Teslić - bivši SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić, da se poništi i ugovor o otkupu stana Ov. broj 4729/02 zaključen i ovjeren 22. novembra 2002. godine između HI a.d. «Destilacija» Teslić (u daljnjem tekstu: prvotužena i Dobrile Đukarić (u daljnjem tekstu: trećetužena), i da se utvrdi da apelant kao član porodičnog domaćinstva svojih roditelja ima pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog dvosobnog stana u ul. Vidovdanska broj 6 (bivša JNA 6) u Tesliću, stan u prizemlju, površine 72 m² i istovremeno obaveže Općina Teslić, Zajednička služba Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove (kao pravni sljednik JP za izgradnju i uređenje naselja «Izgradnja»), da sa apelantom zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana, ili da u protivnom presuda zamijeni navedeni ugovor, a da se trećetužena, Dobrila Đukarić, obaveže da predmetni stan isprazni od lica i stvari i preda ga apelantu na korištenje.

3. Istom presudom apelant je obavezan da Općini Teslić, Zajedničkoj službi Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM, a trećetuženoj u iznosu od 2.124,00 KM.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je među parničnim strankama nesporno da je Barica Drilo, apelantova majka, 3. maja 1990. godine sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić (u daljnjem tekstu: SIZ stanovanja) zaključila Ugovor o korištenju stana broj I/11-3329/90 na stanu u Tesliću, tada ul. JNA broj 6, koji je u naravi dvosoban, površine 72 m². Također, Marko Đukarić (u daljnjem tekstu: suprug trećetužene) je 10. marta 1987. godine sa SIZ-om stanovanja zaključio Ugovor o korištenju stana broj 2900/87 u ul. JNA broj 14, u naravi garsonijera površine 24 m².

5. Suprug trećetužene i apelantova majka (koji su u međuvremenu preminuli), zaključili su 15. jula 1993. godine ugovor o zamjeni predmetnih stanova, prema kojem je apelantova majka dala u zamjenu svoj dvosoban stan u ul. Vidovdanska 6 (ranije ul. JNA 6, čiji je davalac na korištenje «Destilacija» Teslić-prvotuženi) za stan u ul. Vidovdanska 14 (ranije JNA 14) čiji je davalac na korištenje PTT «Krajina» RJ PTT Saobraćaja. Po zaključenju ugovora o zamjeni stanova suprug trećetužene je 23. jula 1993. godine sa JP za izgradnju i uređenje naselja «Izgradnja», bivši SIZ stanovanja, zaključio i ugovor o korištenju stana na dvosobnom stanu u ul. Vidovdanska broj 6. Međutim, nakon suprugove smrti, trećetužena je na predmetnom stanu sa navedenim JP «Izgradnja» Teslić zaključila Ugovor o korištenju stana broj I/11-4443/97 od 15. marta 1997. godine.

6. Dalje, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Teslić, Komisija za provjeru zakonitosti zaključenih i obnovljenih ugovora i za utvrđivanje prava na obnovu ugovora o korištenju stana, Odlukom broj 05-050-47-27/02-H od 1. novembra 2002. godine utvrdilo je: «[…] da je zakonit ugovor o korištenju stana broj I/11-4443/97 od 15. marta 1997. godine zaključen između trećetužene i JP 'Izgradnja' Teslić, a na osnovu ugovora o zamjeni stanova koji je bio zaključen 15. jula 1993. godine između Barice Drilo i Marka Đukarića uz suglasnost oba davaoca stana na korištenje. Istom odlukom je određeno da će se na osnovu navedene odluke izvršiti nadovjera ovog ugovora».

7. Također, trećetužena je sa prvotuženim kao vlasnikom dvosobnog stana zaključila i ugovor o otkupu predmetnog stana prema kojem je otkupila dvosoban stan u ul. Vidovdanska broj 6 Teslić, površine 72 m². Isti ugovor je ovjeren 22. novembra 2002. godine pod brojem 4729/02, te je na osnovu navedenog ugovora 10. marta 2003. godine izvršen upis u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Trećetužena je upisana kao vlasnica predmetnog dvosobnog stana.

8. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno «da li je apelant kao tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ovakve vrste tužbe».

9. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da iz iskaza svjedoka saslušanih u toku postupka nesporno proizlazi da se apelant rodio i odrastao u predmetnom dvosobnom stanu, da se zaposlio i otišao u Banju Luku, a potom je šezdesetih godina otišao na rad u inostranstvo. Posljednji put je boravio u Tesliću 1989. godine radi sređivanja dokumentacije vezane za usvajanje djeteta. Apelantova majka je sama živjela u stanu u ul. JNA sada Vidovdanska 6 prije izvršene zamjene stanova, a u zamjenskom stanu poslije zamjene stanova sve do svoje smrti u decembru 1996. godine. Osnovni sud je, ocjenjujući iskaze svjedoka objektivnim i nepristranim, naveo da iz dokaza proizlazi da je apelantova majka htjela konkretnu zamjenu stanova, živjela je sama u ekonomskoj zajednici u stanu u ul. JNA sada Vidovdanska, bila u dobrim odnosima sa porodicom trećetužene i prije rata, a i u ratu, te da je navedena porodica vodila brigu i starala se o apelantovoj majci koja «nikada ne bi tražila poništenje konkretne zamjene».

10. Osnovni sud je naglasio da se, prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima, korisnikom stana smatraju nosilac stanarskog prava i članovi porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se bračni drug, djeca rođena u braku ili van braka, usvojena djeca ili pastorčad, roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece ili lica koja je nosilac stanarskog prava dužan da izdržava, a koja s njim trajno stanuju i žive. Imajući u vidu navedeni zakonski propis kao i utvrđenu činjenicu da je apelant odlaskom u inostranstvo prestao da živi u stanu svojih roditelja, odnosno nije bio član porodičnog domaćinstva majke kao nosioca stanarskog prava, Osnovni sud je zaključio: «Nesporno proizlazi da je majka tužitelja stanovala i živjela sama u stanu u Ul. JNA sada Ul. Vidovdanska 6, te da apelantu ne pripadaju prava propisana članom 21. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da nesmetano nastavi da koristi predmetni stan».

11. Osnovni sud je obrazložio da je za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva zakonom propisan sljedeći uslov: trajnost življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu. Osnovni sud je posebno istakao da apelant, u konkretnom postupku, nije dostavio dokaze koji nesumnjivo dokazuju da je neprekidno živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom majkom, te da se predmetni stan ne može smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osnovni sud je prihvatio prigovor aktivne legitimacije budući da: «[…] apelant kao tužitelj nema konstituirano stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti je u vrijeme smrti svoje majke, kao nosioca stanarskog prava, imao pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, koja bi eventualno mogla predstavljati pravo na podnošenje konkretne tužbe», te je zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje ovakve tužbe.

12. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Osnovnog suda broj P-20/05 od 15. decembra 2006. godine, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Okružni sud je, imajući u vidu predmet spora kao i utvrđene činjenice u prvostepenom postupku, ocijenio da su bez osnova apelantovi žalbeni prigovori da je bio član porodičnog domaćinstva svoje majke i da je nezakonita konkretna zamjena stanova, kao i njegov prigovor da nije bio upoznat sa činjenicom da mora podnijeti zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Teslić, za povrat predmetnog stana, zatim da je ništav ugovor o zamjeni stanova od 15. jula 1993. godine jer je zaključen u ratnom periodu, te apelantovo pozivanje na član 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, kojim je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaje da važi, tako da se, prema apelantovom mišljenju, trećetužena smatra privremenim korisnikom predmetnog stana.

14. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno (što je i sam apelant u podnesku od 4. aprila 2006. godine naveo) da se apelant od 1968. godine nalazi na radu u inostranstvu, gdje i danas živi, da je samo povremeno dolazio kod roditelja u Teslić, što su potvrdili i svi saslušani svjedoci. Okružni sud je ocijenio da nema sumnje da apelant nije trajno i neprekidno stanovao sa svojim roditeljima, odnosno nakon smrti oca sa svojom majkom kao nosiocem stanarskog prava u istom stambenom prostoru radi trajnog korištenja stana, obrazlažući da se apelantovi žalbeni navodi istaknuti u tom smislu ne mogu prihvatiti kao osnovani.

15. Okružni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo da nakon smrti majke, nosioca stanarskog prava, trajno i nesmetano koristi stan u ul. Vidovdanska broj 6, u smislu člana 21. Zakona o stambenim odnosima, a niti apelant može u smislu člana 22. istog zakona biti određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

16. Osim navedenog, Okružni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti član 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03), koji propisuje: «Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica ili izbjeglica ('Službeni glasnik RS' broj 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje». Okružni sud je, dalje, istakao da organi koji mogu odlučivati o zahtjevu nosioca stanarskog prava za povrat stana su: nadležni upravni organ, nadležni sud i Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica (CRPC); što se navodi i u tački 24. Uputstva o primjeni Zakona o dodatnim izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u njegovom dopunjenom obliku («Službeni glasnik RS» br. 38/98 i 12/99), koji je objavljen u «Službenom glasniku RS» broj 31/99.

17. Okružni sud je naglasio da se apelant, prema stanju dokaza u spisu, do 19. aprila 2000. godine nije obratio zahtjevom za vraćanje stana nadležnom upravnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Teslić, nadležnom sudu, a niti Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (tužbu kojom je pokrenuo ovaj spor podnio je tek 7. februara 2003. godine), što apelant nije ni negirao tokom postupka, tako da mu je stanarsko pravo na spornom stanu prestalo po sili zakona, istekom roka, u smislu stava 2. u vezi sa stavom 1. člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji je prekluzivni, materijalnopravni, a samim tim i strogo zakonski rok koji se ne može produžavati voljom stranaka ili suda. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant kao tužilac nije aktivno legitimiran za vođenje konkretnog spora, ocjenjujući da je prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti opravdano odbio. Također, Okružni sud je zaključio da je trećetužena na zakonit i legalan način stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, zaključivši ugovor o korištenju stana i ugovor o otkupu stana sa prvotuženim (vlasnikom stana), izvršila nadovjeru ugovora o korištenju stana, te se i uknjižila na predmetnom stanu sa vlasništvom 1/1 u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova.

18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama sudova povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je: «[…] njegov posljednji dom taj gdje je živio u zajedničkom domaćinstvu sa majkom, smatra da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni stana koji je u ratu zaključila njegova majka sa prednikom tužene, jer se to dešavalo u uslovima rata i prinude. Ne radi se o dobrovoljnoj zamjeni u uslovima gdje njegova majka daje u zamjenu svoj stan od 72 m² za garsonjeru od 24 m² što, pored ratnih uslova, govori da zamjena nije ni ekvivalentna, pa se ugovor treba smatrati ništavim obzirom na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine, koji je podrazumijevao da su ništavi svi ugovori zaključeni u ovom ratnom periodu, pa dakle i konkretan ugovor o zamjeni, čime su i prvostepeni i drugostepeni sud svojim odlukama povrijedili apelantovo pravo na dom i imovinu. Apelant nije dobio u povrat čak ni stan od 24 m² koji je njegova majka dobila u zamjenu za svoj stan od 72 m²». Zbog navedenog apelant smatra «da su obje presude nezakonite». Apelant je naglasio da u konkretnom slučaju «revizija nije dopuštena radi male vrijednosti spora».

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. Apelant se u apelaciji pozvao na povredu svojih prava iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant je obrazložio tvrdnjom da je njegov posljednji dom stan u kojem je živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom majkom, ukazujući na pravnu ništavost konkretne zamjene stanova (dvosobnog stana za garsonijeru), koju je njegova majka izvršila u ratnim uslovima sa prednikom trećetužene.

22. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji osim navođenja da su mu povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi dovoljno jasno pokazivali da je povreda navedenih prava moguća, niti je u apelaciji tvrdio da se prije podnošenja konkretne tužbe obraćao u zakonom propisanim rokovima nadležnim organima za povrat predmetnog stana. Također, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženju svojih odluka dali jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je utvrđeno da apelant nije aktivno legitimiran za vođenje konkretnog spora. Stoga, Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/08 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio