Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2010/08 (M. D.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2010/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2010/08, rješavajući apelaciju Milenka Drakula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Drakula podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-08-000 072 od 29. maja 2008. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-K-07-000 005 od 11. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Drakul (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi na izdržavanju kazne u KPZ Kula Istočno Sarajevo, kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banja Luke, podnio je 4. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj118-0-Kž-08-000 072 od 29. maja 2008. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-K-07-000 005 od 11. februara 2008. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 014-0-K-07-000 005 od 11. februara 2008. godine apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude umišljajno lišio života Momira Faladžića i njegovog sina Milorada Faladžića, čime je počinio krivično djelo – teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZ), za koje je oglašen krivim, pa je primjenom čl. 28. i 32. KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, u koju kaznu mu je, na osnovu člana 44. stav 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. novembra 2006. godine pa nadalje. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 1/09 i 55/09; u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 19.294,00 KM, te iznos od 300,00 KM na ime paušala. Na osnovu člana 108. tačka 3. ZKP predstavnici oštećene porodice, Jelena Faladžić i Vladimir Faladžić, su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Prvostepena presuda, nadalje sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja brojnih svjedoka odbrane i optužbe koji su poimenično navedeni, kao i nalaze vještaka, te materijalne i druge dokaze. Naime, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su 9. novembra 2006. godine, oko 00:20 časova, u dvorištu apelantove kuće koja se nalazi u ulici Vojvode Mišića broj 222, Opština Istočna Ilidža, lišeni života Momir Faladžić i njegov sin Milorad Faladžić. Okružni sud je istaknuo da na ovu činjenicu upućuju iskazi svih saslušanih svjedoka, obdukcijski nalaz za lica lišena života, drugi nalazi o izvršenom vještačenju, zapisnik o uviđaju, službeni izvještaji i drugi materijalni dokazi. Osim toga, Okružni sud je, imajući u vidu činjenice koje su bile istaknute u obdukcijskim zapisnicima, utvrdio da su sve povrede kod oštećenih nanesene nožem, odnosno da je sredstvo izvršenja krivičnog djela u konkretnom slučaju bio nož. Nadalje, Okružni sud je naveo da je cijeneći iskaze poimenično navedenih svjedoka, kao i iskaz apelanta dat u svojstvu svjedoka, te cijeneći činjenice koje proizilaze iz izvedenih materijalnih dokaza, nesporno utvrdio da je kritičnog događaja, lišavanje života Momira Faladžića i Milorada Faladžića, svojim djelovanjem prouzrokavao apelant, na način pobliže naveden u izreci presude.
4. Okružni sud je, osim toga, utvrdio da kod nastradalih, Momira Faladžića i Milorada Faladžića, nije pronađen nikakav predmet ili pogodno mehaničko oruđe ili oružje koji bi upućivalo na zaključak da su nastradali mogli koristiti u konkretnom slučaju. Također, niti jedan trag krvi pronađen na licu mjesta ne pripada krvnoj grupi koju posjeduje apelant, već svi pripadaju krvnoj grupi koju posjeduju nastradali. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ocijenio kao nedokazane činjenice apelantove navode da je i on zadobio povrede od nastradalih, te da je povreda lijeve ruke (ubodna rana) mogla nastati samopovređivanjem, s obzirom da niko osim apelanta, u toku događaja nije upotrebljavao nož ili drugo kakvo pogodno oruđe za nanošenje takve vrste povrede. Okružni sud je, na osnovu Nalaza i mišljenja sudskog vještaka psihijatra dr. Zorice Lazarević i Nalaza i mišljenja stručnog tima Psihijatrijske klinike Sarajevo, dao odgovor na pitanje uračunljivosti apelanta u momentu izvršenja krivičnog djela, zaključivši da je mogućnost apelanta da shvati značaj djela koje mu se stavlja na teret i upravlja svojim postupcima, u momentu izvršenja djela bila bitno smanjena, pa ju je sud cijenio kao olakšavajuću okolnost kod donošenja odluke o kazni.
5. Nadalje, Okružni sud je izveo zaključak da apelant ni u jednom momentu nije osporio da je svojim radnjama prouzrokovao smrt oštećenih. Međutim, apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, usmjeren je u pravcu dokazivanja da je u konkretnom slučaju počinio djelo u nužnoj odbrani i kao takvo njegovo djelovanje se ne može smatrati krivičnim djelom. Naime, odbrana apelanta zastupa tvrdnju da je apelant u konkretnom slučaju bio napadnut od strane nastradalih, odnosno da su te kritične noći bili ugroženi njegov život i život njegove djece, kao i njegova imovina, s obzirom da se sve dešavalo u dvorištu njegove kuće duboko u noći. Međutim, Okružni sud je naveo da apelantovi navodi nisu potkrepljeni nijednim drugim izvedenim dokazom, niti su sa bilo kojim podudarni i međusobno saglasni. Okružni sud, također, nije prihvatio ni apelantove tvrdnja da je u konkretnom slučaju postupao u nužnoj odbrani. Naime, odbrana apelanta nije pružila nijedan dokaz koji opravdava tvrdnju da su ubijeni izvršili napad, odnosno u čemu se ogleda taj napad, a potom i njegova protivpravnost, odnosno, ničim nije dokazao da prisustvo ubijenih u dvorištu njegove kuće, predstavlja takvo djelovanje kojim je stvorena stvarna opasnost za njega, njegovu porodicu i imovinu i da objektivno ima za posljedicu povredu ili ugroženost nekog od navedenih dobara. Okružni sud je, obrazlažući motiv dolaska nastradalih u apelantovo dvorište, u obrazloženju presude pobliže naveo tok događaja te utvrdio da se sa sigurnošću može konstatovati da nastradali nisu imali namjeru da bilo koga, na bilo koji način u tim trenutcima napadnu i ugroze njegovo dobro. Konačno, Okružni sud je utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, navodeći da je bio svjestan svojih radnji (udara nožem) i njene uzročne veze sa posljedicama (lišenje života oštećenih), koje će usljed tih radnji nastupiti i hoće da nastupi ta posljedica (udar u grudni koš i s jedne i s druge strane, i u vrat – vratnu arteriju i venu, kao vitalnih organa), tj. hoće nastupanje smrti oštećenih.
6. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je naveo da je kazna zatvora u trajanju od 14 godina, apelantu utvrđena uz ocjenu svih okolnosti značajnih za odmjeravanje vrste i visine kazne, shodno članu 37. KZ. Naime, sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio njegovu bitno smanjenu uračunljivost u vrijeme izvršenja djela, neosuđivanost, da je porodičan čovjek i otac troje djece, da je ispoljio korektno ponašanje na sudu, te njegovu starostnu dob. Otežavajuće okolnosti na strani apelanta sud nije našao, pa je ocijenio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja, propisana članom 28. KZ.
7. Odlučujući o žalbi apelanta i Okružnog tužioca iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj118-0-Kž-08-000 072 od 29. maja 2008. godine kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, a žalbu tužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je apelanta za krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5 KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina, u koju mu je po članu 44. stav 1 KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. novembra 2006. godine pa nadalje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nema osnova za tvrdnju da je prvostepena presuda zahvaćena raznovrsnim oblicima bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, niti žalba iznosi arguamentaciju iz koje bi se moglo vidjeti da je ta povreda učinjena. Naime, Vrhovni sud je naveo da su razlozi koje je dala prvostepena presuda, a iz kojih proizilazi da apelant u okolnostima kako su one opisane u izreci te presude nije postupao u nužnoj odbrani, u putativnoj nužnoj odbrani, niti u prekoračenju nužne odbrane, i za taj sud prihvatljivi, pa prigovore da presuda nije dala valjane razloge o tim odlučnim činjenicama, nije prihvatio.
9. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori apelanta, da bi njegove radnje, opisane u izreci presude, trebalo kvalifikovati kao dva krivična djela nehatnog lišenja života iz člana 152. KZ, zbog tog što je u obrazloženju presude iznesena argumentacija iz koje proizilazi da su u njegovom postupanju ostvarena bitna obilježja krivičnog djela za koje je i osuđen. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je neosnovana apelantova žalba kojom pobija prvostepenu presudu zbog odluke o troškovima krivičnog postupka. Naime, apelant žalbene navode nije potkrijepio nikakvim dokazima, niti su u tom pravcu izvođeni dokazi na glavnom pretresu.
10. Konačno, Vrhovni sud je razmatrajući žalbu apelanta u odnosu na utvrđenu sankciju, zaključio da je žalba neosnovana, dok je žalba tužioca osnovana. Naime, Vrhovni sud je cijenio upornost apelanta koja se ogledala u tom što je nastradalom Momiru Faladžiću zadao više udaraca nožem (s leđe i sprijeda). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao veliki značaj dosadašnjoj neosuđivanosti apelanta. Shodno navedenom Vrhovni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 16 godina, navodeći da je ista primjerena težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti apelanta i okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, te da će se sa istom moći ostvariti svrha kažnjavanja propisana članom 28. KZ RS.
11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da su sudovi bili dužni krivičnopravnu radnju koja mu je stavljena na teret okvalificirati kao nužnu odbranu, te da se u krajnjem slučaju moglo govoriti o njenom prekoračenju, jer nastradali kod sebe nisu imali nikakvo opasno sredstvo koje bi apelant mogao uobraziti kao sredstvo napada. Osim toga, apelant smatra da se u nastaloj delikatnoj situaciji našao u tzv. otklonjivoj stvarnoj zabludi, pa je, smatra, bilo mjesta da ga sud oglasi krivim za dva krivična djela nehatnog lišenja života iz člana 152. KZ. Pored toga, apelant smatra da je drugostepeni sud dao samo opšti zaključak o njegovim žalbenim prigovorima, te navodeći da je prvostepni sud potpuno utvrdio činjenično stanja i pravilno primjenio krivični zakona kada je u apelantovim radnjama našao elemente inkriminisanog krivičnog djela. Suština apelacionih navoda se odnosi na tvrdnju da se osporene odluke temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga, apelant smatra da je u drugostepenoj presudi izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo zaključiti da su žalbeni prigovori bili neosnovani.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud smatra, suprotno navodima apelacije, da u konkretnom slučaju nije izostalo obrazloženje Vrhovnog suda koji je, preinačavajući prvostepenu presudu u dijelu koji se tiče odluke o kazni, jasno istakao razloge zbog kojih nije prihvatio tvrdnje apelanta da je postupao u granicama nužne odbrane, u putativnoj nužnoj odbrani, niti u prekoračenju nužne odbrane, kao i zašto se u njegovom postupanju ne može prihvatiti pravna kvalifikacija dva krivična djela nehatnog lišenja života iz člana 152. KZ. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović