Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/08 (Kanton Sarajevo, Ministarstvo pravde i uprave)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2026/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2026/08, rješavajući apelaciju Kantona Srajevo, Ministarstva pravde i uprave, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantona Sarajevo, Ministarstva pravde i uprave, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000428 od 8. maja 2008. godine u dijelu kojim je revizija odbijena kao neosnovana, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-07-000 007 od 10. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 045-0-

P-06-000 209 od 27. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantona Sarajevo, Ministarstva pravde i uprave, u dijelu u kom je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-000428 od 8. maja 2008. godine u odnosu na dio presude u kom je revizija odbačena kao nedozvoljena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton Sarajevo, Ministarstvo pravde i uprave (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 8. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000428 od 8. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Gž-07-

000 007 od 10. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 045-0-P-06-000 209 od 27. oktobra 2006. godine.

2. Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak, Zlata Đafić, Zorica Gogala, Minka Kreho, Dženana Latić, Šaban Maksumić, Aleksandra Martinović, Nevenka Milosavljević-Jančić, Mirjana Mrkajić-Miličić, Branimir Orašanin, Amira Sadović, Branka Schorr, Ljiljana Širić-Ljuboje, Vladimir Špoljarić, Katarina Tomić, Hilmo Vučinić, Amira Rizvić, Dženana Krivić i Fatima Begić (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnijeli su tužbu Općinskom sudu 21. februara 2006. godine protiv apelanta radi potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi navode da im apelant nije isplatio naknade na ime toplog obroka, troškova prevoza, regresa i naknade dežura kojE im pripadaju po osnovu radnog odnosa za period dok su obavljali, a najvećim dijelom i sada obavljaju, funkcije sudija Kantonalnog suda u Sarajevu i sudija Općinskog suda I i II u Sarajevu, na koje su imenovani prema odredbama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji). Tužitelji ističu da su, u skladu sa članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji, u periodu od 1. aprila 2003. godine pa do 31. decembra 2005. godine od apelanta uskraćeni za isplatu naknada i razlike naknada na ime toplog obroka, razlike na ime naknade regresa za godišnji odmor, naknade za troškove prevoza i naknade za dežure sudija, a da je odredbom člana 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i relevantnim odredbama Ustava Kantona Sarajevo, utvrđena apelantova obaveza da finansira djelatnost kantonalne vlasti, dok je odredbama Zakona o kontonalnoj upravi Kantona Sarajevo, takođe, propisano da se institucije zakonodavne, sudske i izvršne vlasti finansiraju iz apelantovog budžeta.

3. Presudom Općinskog suda broj 045-0-P-06-000 209 od 27. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 005-0-Gž-07-000 007 od 10. januara 2007. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i apelant je obavezan da tužiteljima isplati pojedinačne iznose za određene periode, i to na ime naknade toplog obroka za 2003. i 2005. godinu, na ime razlike naknade regresa za 2003, 2004, i 2005. godinu, naknade za troškove prevoza za 2005. godinu i naknade za dežure sudija za 2004. i 2005. godinu, sve kao u izreci presude. Istom presudom obavezan je apelant da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.436,92 KM.

4. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je ovaj sud prihvatio pristupanje tužilačkoj strani novih tužilaca Amire Rizvić, Dženane Krivić i Fatime Gegić, jer je prijedlog za pristupanje podnesen prije zaključenja pripremnog ročišta, te jer je utvrdio da prava novih tužitelja proistječu iz istog činjeničnog i pravnog osnova kao i prava ranijih tužitelja. Osim toga, punomoćnik tužitelja je na pripremnom ročištu precizirao apelanta kao tuženog. Općinski sud na temelju brojnih materijalnih i nematerijalnih dokaza i postupajući prema odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) aktivnu legitimaciju tužitelja je utvrdio na temelju spiskova sudija Kantonalnog suda iz Sarajeva broj SU-63/05 od 21. decembra 2005. godine i spiskova sudija Općinskog suda iz Sarajeva, koji su obavljali sudsku funkciju za period 2003. do 31. decembra 2005. godine, a te dokaze ni apelant ničim nije dovodio u pitanje. Apelantovu pasivnu legitimaciju sud je utvrdio na temelju odredbi Zakona o sudovima, kojim je regulisano da sudovi nemaju svojstvo pravnog lica, već da su organi sudske vlasti, pa samim tim nemaju stranačku sposobnost, a ni postulacionu sposobnost na temelju čega se njihov pravni i ekonomski subjektivitet ostvaruje kroz apelantov subjektivitet. Takođe, Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor u odnosu na zastaru potraživanja, kao i prigovor u odnosu blagovremenosti podnesene tužbe, postupajući prema odredbi člana 106. Zakona o radu, kojom je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Prema tome, pošto je tužba podnesena 21. februara 2006. godine, te s obzirom da se dosuđena potraživanja odnose za period od 1. juna 2003. godine pa dalje, po ocjeni suda, proizlazi da nije protekao rok njihove zastare.

5. Općinski sud je osnovanost zahtjeva tužitelja za potraživanja na ime naknade za topli obrok, regres i prevoz donio na temelju odredbe člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj finkciji, pri tome uzimajući u obzir i Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, kojom je utvrđeno da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji FBiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03) nije u skladu sa Ustavom FBiH u dijelu koji se odnosi na sudije sudova u FBiH. Naime, utvrđeno je da nije sporno da je ta presuda ostavila primjenu navedenog zakona najduže šest mjeseci od dana objavljivanja te presude, pa je tako rok primjene spornog zakona ostao do 3. januara 2005. godine. Naknade za dežure sudija sud je donio postupajući prema Odluci Vlade Kantona (“Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 17/98), kojom je stavom 1. utvrđena visina naknade za dežure za obavljanje uviđaja kantonalnih i općinskih sudija zamjenicima tužitelja kantonalnih i općinskih tužilaštava u visini od 50,00 KM za jedan dan dežure, bez obzira na broj izvršenih uviđaja u toku dana. Općinski sud je odluku o visini dosuđenih naknada tužiteljima donio i na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. N. od 24. jula 2006. godine, te dopune nalaza od 20. septembra 2006. godine i 18. oktobra 2006. godine, koji je izvršio obračun dosuđenih iznosa naknada, na osnovu kriterija iz člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji i odredaba Uredbe o ličnim primanjima koja nemaju karakter plaće („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 5/98, 16/00, 25/02, 8/04 i 8/06), a visinu naknade za dežure sudija u skladu sa navedenom odlukom Vlade Kantona („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 17/98). Sud je odluku o visini kamata na dosuđene iznose utvrdio na osnovu odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je visinu troškova parničnog postupka donio na temelju člana 383. ZPP.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je odluka prvostepenog suda utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu ocjenu dokaza i na temelju pravilne primjene materijalnog prava, pa je zaključio da je žalba tuženog neosnovana i odluku je donio na temelju člana 226. ZPP.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000428 od 8. maja 2008. godine apelantovu reviziju u odnosu na tužitelje Sretu Crnjaka, Minku Kreho, Aleksandru Martinović, Vladimira Špoljarića i Dženanu Krivić odbio kao neosnovanu, a u preostalom dijelu reviziju je odbacio kao nedopuštenu (u odnosu na ostale tužitelje).

8. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud utvrdio da apelantova revizija nije osnovana u odnosu na tužitelje poimenično navedene u izreci presude, ukazujući da su tužitelji u ovom sporu formalni suparničari prema odredbi člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP, pa se u materijalnopravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od više tužitelja. Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost revizije pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinačnih suparničara, a ne po njihovom zbroju. Vrhovni sud je naglasio da, osim za tužitelje poimenično navedene u izreci, vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, tj. odnosu na ostale tužitelje, ne prelazi limitirajući iznos od 10.000 KM, to u odnosu na njih revizija nije dozvoljena prema članu 237. stav 2. ZPP. Ovaj sud je ocijenio da u konkretnom predmetu nema osnova za izuzetno odlučivanje o apelantovoj reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer isto ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je primjenom odredbe člana 247. ZPP apelantovu reviziju u odnosu na tužitelje poimenično navedene u izreci ove presude odbacio kao nedopuštenu, dok je reviziju tuženog u odnosu na ostale tužitelje odbio kao neosnovanu.

9. U odnosu na odbijajući dio, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 362. stav 2. ZPP dozvolili da se do zaključenja pripremnog ročišta, uz postojeće tužitelje, tužbi pristupe novi tužitelji, bez apelantovog pristanka kao tuženog, jer, po ocjeni ovog suda, odredba člana 362. stav 2. ZPP ne propisuje pristanak tuženog kao uslov za zasnivanje naknadnog aktivnog suparničarstva do kojeg dolazi kada tužbi, uz postojećeg tužioca, pristupe novi tužioci. Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovan apelantov prigovor da je drugostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP propustivši da predmetnu tužbu odbaci kao neblagovremenu, jer je podnesena po proteku roka propisanog članom 103. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 33/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o radu). U odnosu na ove apelantove navode, Vrhovni sud smatra da je njegov zahtjev neosnovan jer novčane tražbine iz radnog odnosa, koje su predmet ove parnice, zastarijevaju u roku od tri godine po članu 106. Zakona o radu i ostvarivanje ovih tražbina nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe iz novelirane odredbe člana

103. Zakona o radu, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Dalje, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor da je drugostepeni sud propustio da sankcioniše propust prvostepenog suda da, u skladu sa odredbom člana 335. stav 3. ZPP, pozove tužitelje da priložene dokaze uz tužbu dostave (i) u izvorniku, jer je zaključio da je prvostepeni sud sve relevantne činjenice koje su bile osnov za donošenje odluke utvrdio na temelju nalaza vještaka finansijske struke, koji je uvidom u relevantnu finansijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju sudova, čiji su zaposlenici tužitelji, sačinio nalaz kojem su sudovi poklonili vjeru. Ovo tim prije što je sam apelant na pripremnom ročištu od 21. juna 2006. godine predložio kao dokaze istu dokumentaciju koju su tužitelji priložili uz tužbu. Vrhovni sud je dalje odbio kao neosnovan apelantov revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava ocijenili njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koja, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi iz odredaba Zakona o sudovima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 38/05), kojim je propisano da sudovi, kao organi sudske vlasti, nemaju svojstvo pravnog lica i stoga ne posjeduju stranačku sposobnost i ne mogu biti stranka u postupku. Općinske i kantonalne sudove osniva i finansira kantonalna vlast (čl. 16, 17. i 68. stav 2. Zakona o sudovima, te član V.11 i član VI.7. stav 2. Ustava FBiH, pa je stoga zaključio da je apelant pasivno legitimisan u ovoj parnici.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da su sudovi pobijane odluke donijeli na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava zbog toga što su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, te da su neosnovano odbili prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

12. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba). Dopustivost prima facie

13. S aspekta dopustivosti po osnovu prima facie, Ustavni sud će ispitati osporene presude Općinskog i Kantonalnog suda, te presudu Vrhovnog suda, ali samo dio u kome je revizija meritorno odbijena u odnosu na tužitelje poimenično navedene u izreci te presude.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

16. U konkretnom slučaju, u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Protek roka za podnošenje apelacije

17. Apelant se, takođe, žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava u postupku po izjavljenoj reviziji protiv drugostepene presude pred Vrhovnom sudom u dijelu kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena u odnosu na ostale tužitelje.

18. Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

19. Kao što je već navedeno, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbacio u odnosu na ostale tužitelje kao nedopuštenu uz obrazloženje da se ti tužitelji imaju smatrati formalnim suparničarima, te da se, u odnosu na njih, vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne uzima u zbroju, već pojedinačno, te s obzirom na to da ti pojedinačni iznosi ne zadovoljavaju limitirani iznos od 10.000 KM, Vrhovni sud je smatrao da revizija, u ovom dijelu, nije dopuštena temeljem odredaba člana 237. stav 2. ZPP. Iz navedenog proizlazi da Vrhovni sud, u odnosu na ostale tužitelje (tj. osim tužitelja poimenično navedenih u izreci), nije meritorno ispitao apelantovu reviziju zbog neispunjavanja zakonom propisanih uvjeta. Stoga, Ustavni sud, u odnosu na ostale tužitelje, smatra „konačnom odlukom“ presudu Kantonalnog suda od 10. januara 2007. godine. Međutim, da bi se ta odluka mogla razmatrati u relevantnom dijelu (ostali tužitelji), mora se ispitati da li je apelacija podnesena u propisanom roku.

20. Uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu Ustavni sud je utvrdio da je apelantu osporena Presuda Kantonalnog suda broj 005-0-Gž-07-000 007 od 10. januara 2007. godine uručena 16. januara 2007. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 8. jula 2008. godine, te stoga proizlazi da je u ovom dijelu apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu Presudu Kantonalnog suda od 10. januara 2007. godine.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je podnesena nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović