Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2053/08 (S. H., S. H. i I. H.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 57
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 75
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2053/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2053/08, rješavajući apelaciju Senijada Halilagića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senijada Halilagića, Suada Halilagića i Ibrage Halilagića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-
001392 od 5. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-608/04 od 22. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P-1143/02 od 22. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senijad Halilagić, Suad Halilagić i Ibraga Halilagić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Izačića, koje zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijeli su 9. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-608/04 od 22. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1143/02 od 22. januara 2004. godine. Ustavni sud je 5. februara 2010. godine primio dopunu apelacije u kojoj su apelanti kao osporenu odluku naveli i rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001392 od 5. novembra 2009. godine.
2. Apelanti su 4. decembra 2002. godine podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv I.S., A.S., B.S., A.S., Đ.S., Z.S., O.S., A.S. i E.S. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, v.sp. 10.000,00 KM. U tužbi su apelanti naveli da su na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina od 25. decembra 1997. godine kupili od prodavca M.M. svu njenu imovinu, označenu kao k.č. broj 2680 u površini od 2467 m2, za iznos od 5.000,00 DEM i to svaki sa po 1/3 dijela. Prema navodima apelanata, predmetne nekretnine su bile omeđene i predate u posjed apelantima i predstavljaju i dio k.č. broj 2683 u površini od 400 m2, a koje nekretnine su prema novom katastarskom operatu sa 1/1 dijela upisane na umrlog H.S., čiji su zakonski nasljednici tuženi O.S., A.S. i E.S. Prilikom sastava ugovora o kupoprodaji nekretnina, predmetna parcela k.č. broj 2683 nije bila obuhvaćena ugovorom, ali je bila predmet kupoprodaje i apelanti su odmah stupili u posjed iste, koje prema starom katastarskom operatu predstavlja dio k.č. broj 2354/1 oranica „Brijeg“ od 2.950,00 m2 upisana u z.k. ul. broj 1123 k.o. Izačić i predstavlja 1/10 predmetne nekretnine, koju je prodavac M.M. uživala preko 50 godina i koji dio nekretnine na terenu je bio zaokružen živom ogradom i predstavljao okućnicu M.M. Smatrajući da su ispunjeni zakonski uslovi da im se prizna pravo vlasništva dosjelošću - računajući protek vremena trajanja neometanog posjeda njhovog prednika M.M., apelanti su podnijeli tužbu tražeći od suda da donese presudu kojom će se utvrditi da su apelanti kao savjesni i zakoniti posjednici stekli pravo suvlasništva dosjelošću na 1/10 dijela k.č. broj 2354/1 oranica „Brijeg“ od 2950 m2 upisana u z.k. uložak broj 1123 k.o. Izačić, odnosno prema novom katastarskom operatu na 1/10 dijela k.č. broj 2683 njiva IV klase od 1063 m2 i njiva VI klase od 1942 m2 upisana u PL-554 k.o. Izačić, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se smanji za jednak suvlasnički dio svih suvlasnika i upis u zemljišnoj knjizi Općinskog suda i kod Ureda za katastar Općine Bihać svakog apelanta sa po 1/30 dijela.
3. Presudom Općinskog suda broj P-1143/02 od 22. januara 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata od 4. decembra 2002. godine, te su apelanti obavezani da solidarno naknade šesto, osmo i deveto-tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 630,00 KM. Zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sedmo i osmo-tuženom je odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su apelanti 15. decembra 2003. godine, nakon održanog pripremnog ročišta, podnijeli sudu pismeni podnesak sa preinačenjem tužbenog zahtjeva u kojem su tražili da su donese presudu kojom će se utvrditi da su apelanti temeljem dosjelosti stekli pravo suvlasništva sa 19/50 dijela na k.č. broj 2358/1 oranica „Luka“ od 2618 m2, upisana u z.k. uložak broj 1509 k.o. Izačić. Pored objektivne preinake tužbe, apelanti su izvršili i subjektivnu preinaku, označivši pored prvobitno tuženih i druga fizička lica, tj. njih ukupno 22. Općinski sud je naveo da je ovako preinačenje tužbe od strane apelanata odbio na osnovu odredbe člana 57. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristanu na preinaku. Ocijenivši da je preinaka usmjerena na odugovlačenje postupka, a i da su se tuženi usprotivili istoj, Općinski sud nije dozvolio preinačenje tužbe apelanata. Također, Općinski sud je istakao da su apelanti imali mogućnost da na pripremnom ročištu preinače tužbu, jer se dopuna nalaza vještaka geodetske struke E.Z. koju su tražili apelanti nije odnosila na nekretnine koje su predmet tužbe, a i ta dopuna nalaza vještaka nije spriječavala apelante da preinače tužbu. Budući da je sud odbio preinačenje tužbe, postupak je nastavio po prvobitno podnešenom tužbenom zahtjevu apelanata. U odgovoru na tužbu, trećetuženi B.S., kao privremeni staratelj prvotuženog i punomoćnik drugo i peto-tuženog, je priznao tužbeni zahtjev, dok su ostali tuženici lično i putem svog punomoćnika osporili isti.
5. U dokaznom postupku, Općinski sud je izveo dokaze čitanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina od 25. decembra 1997. godine, PL-554/03 k.o. Izačić, z.k. uloška broj 1123 k.o. Izačić, popisnog lista od 10. juna 1971. godine, skice s lica mjesta sačinjene po vještaku geodetske struke, dopune nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 5. decembra 2003. godine, rješenja o nasljeđivanju broj O-211/62 od 20. oktobra 1962. godine i fotokopije rješenja Dn-183/63 od 9. novembra 1962. godine. Dalje, provedeno je vještačenje po vještaku geodetske struke E.Z., saslušan je svjedok J.M., te apelant Senijad Halilagić i tuženi B.S., A.S., O.S. i E.S. u svojstvu parničnih stranaka, te je izvršen uvidu u ostali dio spisa. Na osnovu ovako provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je utvrdio da je posjednik predmetnih nekretnina iz tužbe do 1967. ili 1968. godine bila G.S. (prednik prvo, drugo, treće, četvrto i peto-tuženog), koja je po navodima vještaka geodetske struke bila upisana i u spisku parcele kao posjednik iz 1952. godine. Poslije 1968. godine posjednik ovih nekretnina je bio H.S. (umrli otac šesto, sedmo, osmo i deveto-tuženog), koji se i danas vodi kao knjižni posjednik, a utvrđeno je da faktički posjed ovih nekretnina, imaju nasljednici iza umrlog H.S., odnosno šesto, sedmo, osmo i deveto-tuženi, a taj posjed je na njih prešao smrću njihovog oca kao ostavitelja. Općinski sud je naveo da nije povjerovao navodima apelanta Senijada Halilagića, saslušanog u svojstvu parnične stranke, i svjedoka J.M. da su apelanti nakon kupovine spornih nekretnina kupoprodajnim ugovorom od 25. decembra 1997. godine bili u posjedu istih, a prije njihov prodavac M.M., kako to navodi svjedok J.M., iz razloga jer to u ovom postupku apelanti nisu dokazali, a u postupku na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da ni apelanti, niti njihovi prednik nisu bili ni u tabularnom, niti u faktičkom posjedu spornih nekretnina. Na osnovu saslušanja parničnih stranaka, utvrđeno je da je M.M., koja je prodala susjednu parcelu apelantima, povremeno i uz izričitu saglasnost umrlog H.S. povremeno prolazila ovuda radi obrađivanja svoje parcele, a to je nekretnina koja je označena kao k.č. broj 2680 prema kupoprodajnom ugovoru i katastarskim podacima, te da se to povremeno prolaženje preko tuđe nekretnine ne smatra savjesnim posjedom sporne nekretnine prema odedbama člana 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03). Što se tiče živice (žive ograde) koju je spominjao apelant Senijad Halilagić kao parnična stranka da je ograničavala ovu nekretninu kao njegov posjed i vlasništvo kao granicu između njegove nekretnine i nekretnina tuženih prema k.č. broj 2683, Općinski sud je istakao da se nije radilo ni o kakvoj živici, već je na sredini bila samo jedna divlja jabuka. Navodima tuženoga saslušanog kao parnična stranka i ostalih tuženih, Općinski sud je povjerovao, jer su ti navodi u skladu sa ostalim provedenim dokazima u postupku. U tom smislu, Općinski sud je zaključio nakon saslušanja parničnih stranaka da nisu istiniti navodi apelanta Senijada Halilagića da je sporna nekretnina, kao njegovo vlasništvo i posjed, bila ograđena živicom iz razloga što je sud saslušanjem stranaka i uviđajem na licu mjesta utvrdio da ne postoje nikakvi ostaci živice između ove nekretnine i nekretnine tuženih. Također, Općinski sud nije povjerovao navodima apelanta Senijada Halilagića i svjedoka J.M. da je M.M. prije prodaje predmetne imovine ugovorom od 25. decembra 1997. godine bila u posjedu iste, jer da je tako bilo to bi se evidentiralo kod avionskog snimanja na spornim nekretninama, te bi ona bila označena kao posjednik, a ne H.S.
6. Nakraju, Općinski sud je u predmetnom postupku utvrdio da pravni prednik apelanta M.M. nije nikada bila u posjedu spornih nekretnina kao savjestan posjednik, a savjestan posjednik nije nikada bio ni apelant, te da u tom smislu M.M. nije mogla ni prenijeti na apelante sporne nekretnine ni kao posjed, niti kao vlasništvo, što uostalom i dokazuje sam ugovor o kupuprodaji nekretnina kojeg je sam apelant Senijad Halilagić predložio kao dokaz. Općinski sud je naveo da se iz predmetnog ugovora jasno vidi da je predmet kupoprodaje prema novom kat. operatu nekretnina označena kao k.č. broj 2680, a ne 2683, koja je i predmet ove tužbe, odnosno po starom kat. operatu k.č. broj 2354/1 upisana u z.k. uložak broj 1123 k.o. Izačić. U tom smislu, osnovani su navodi tuženih da prednik apelanata nije mogla ni mogla prenijeti više prava nego što ih je i sama imala na ovoj nekretnini, jer ista nije bila ni vlasnik ni posjednik sporne nekretnine. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
7. Apelanti su protiv presude Općinskog suda od 22. januara 2004. godine podnijeli Kantonalnom sudu žalbu u kojoj su naveli da je prvostepeni sud učinio povredu odredbe člana 3. ZPP, koja se prema navodima apelanata ogleda u tome da je njihov punomoćnik 10. novembra 2003. godine dostavio „na ruke“ svim sudijama Općinskog suda, kao i predsjedniku istog suda, pismeno sa pozivom na seminar upućen od strane Vijeća Evrope, te ovim pismenom zamolio sud da se opravda njegov izostanak sa rasprava za 1. i 2. decembar 2003. godine, odnosno da u periodu od 15. pa do kraja januara 2004. godine istom osigura slobodno vrijeme radi edukacije i usavršavanja, pa kako je prvostepeni sud održao pripremno ročište 1. decembra 2003. godine, a postojali su opravdani razlozi da ročište odloži, to je povrijedio odredbu člana 3. ZPP, što je ujedno dovelo i do povrede prava na pravično suđenje. Također, u žalbi je navedeno da su povrijeđene i odredbe čl. 111. i 112. ZPP, jer se punomoćnik apelanata i prije održavanja pripremnog ročišta pismenim podneskom od 27. novembra 2003. godine očitovao na urađeni nalaz vještaka geodetske struke i istakao sve nedostatke urađenog nalaza, te da je prvopstepeni sud bez utvrđenja opravdanosti iznesenih prigovora zakazao pripremno ročište, a da se uopće nije očitovao o istima. Nadalje se u žalbi navodi da su apelanti pismenim podneskom od 15. decembra 2003. godine prije otvaranja ročišta za glavnu raspravu preinačili tužbeni zahtjev na način da su pored već označenih tuženih označili i nove tužene, koju preinaku je prvostepeni sud odbio, čime je povrijedio odredbe čl. 57. i 58. ZPP, jer je morao dozvoliti preinaku kada već nije odložio ročište zbog opravdanog izostanka punomoćnika apelanata sa pripremnog ročišta.
8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-608/04 od 22. maja 2208. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i prvostepena presuda Općinskog suda od 22. januara 2004. godine potvrđena.
9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Kantonalni sud, ispitujući pobijanu prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, zaključio da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu odluku. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao valjane činjenično-pravne razloge i izveo valjan pravni zaključak da apelanti nisu stekli pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet spora. Date razloge prihvatio je i Kantonalni sud, navodeći da ih nije potrebno ponavljati i u ovoj odluci, pa se zakonitost pobijane odluke ni žalbenim navodima apelanata ne može dovesti u sumnju zbog čega je žalba apelanata neosnovana iz sljedećih razloga. Naime, odredbom člana 123. ZPP određeno je da su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev, a odredom člana 7. ZPP je određeno da su stranke dužne izvoditi dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev. U smislu navedenih zakonskih odredaba, Kantonalni sud je konstatovao da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima su temeljili svoj tužbeni zahtjev, odnosno nisu dokazali da su vlasništvo na nekretninama stekli temeljem pravnog posla, niti po samom zakonu, tj. dosjelošću, pa je prvostepeni sud izveo valjan zaključak kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
10. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je punomoćnik apelanata bio uredno obaviješten o zakazanom pripremnom ročištu za 1. decembar 2003. godine, koju činjenicu ne osporavaju ni apelanti u svojoj žalbi, te da punomoćnik apelanata svojim podneskom od 27. novembra 2003. godine nije zatražio odgodu zakazanog ročišta, već je samo iznio svoja zapažanja da uslijed nedostataka u nalazu vještaka nije moguće održati ročište. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud uredno obavijestio punomoćnika apelanata, te kako isti nije opravdao svoj izostanak, niti stavio u svoj prijedlog u pismenim podnescima da se zakazano ročište odloži, to su bili ispunjeni zakonski uslovi da se zakazano pripremno ročište održi zbog čega je žalbeni prigovor povrede čl. 111. i 112. ZPP neosnovan. Žalbeni prigovor da je prvostepeni sud odbijenjem preinačenja tužbe u ovoj pravnoj stvari povrijedio odredbe čl. 57. i 58. ZPP nije osnovan, jer je pripremno ročište zaključeno 1. decembra 2003. godine, a apelanti su 15. decembra 2003. godine preinačili tužbu na način da su pored postojećih tuženih označili i druga lica, te pored postojećeg zahtjeva postavili zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i na drugim nekretninama. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 57. ZPP određeno do kada se tužba može preinačiti, te uslovi za preinačenje iste. S obzirom da su se tuženi protivili preinačenju, te da apelanti nisu dokazali da bez svoje krivnje nisu mogli tužbu preinačiti ranije, Kantonalni sud je istakao da ne može biti opravdan razlog za preinačenje tužbe to što eventualno nalaz vještaka nije bio potpun i da zbog nepotpunosti istog nije krivnja apelanata što tužbu nisu mogli ranije preinačiti. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo valjan zaključak kada je preinačenje tužbe odbio, zbog čega je žalbeni prigovor povrede člana 57. ZPP neosnovan.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001392 od 5. novembra 2009. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 22. maja 2008. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da je označena vrijednost spora u tužbi 10.000,00, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne budu diskriminisani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti prvenstveno vide u činjenici da sudovi nisu dozvoli preinačenje tužbenog zahtjeva, da su svoj vrijednosni sud zasnovali na nepotpunom nalazu i nedovoljno obrazloženom mišljenju vještaka geodetske struke, kao i da su vjeru poklonili iskazima tuženih, pritom ne uvaživši iskaze apelanta Senijada Halilagića i svjedoka J.M kod donošenja osporenih odluka.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glase:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud zapaža da su apelanti u momentu podnošenja apelacije kao osporene odluke naveli presudu Općinskog i Kantonalnog suda, te su naknadno dopunili apelaciju osporivši i odluku Vrhovnog suda kojom je njihova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001392 od 5. novembra 2009. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda broj Gž-608/04 od 22. maja 2208. godine.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presudu Općinskog i Kantonalnog suda zbog načina na koji se sudovi utvrdili činjenice, pogotovo zbog toga što je prvostepeni sud poklonio vjeru iskazima tuženih i vještaka geodetske struke, istovremeno ne prihvativši kao istinite iskaze apelanta Senijada Halilagića kao parnične stranke i svjedoka J.M. Apelanti su istakli da je drugostepeni sud propustio da ispravi grešku prvpstepenog suda na način da je njihovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio u cjelosti prvostepenu odluku.
18. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
19. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je cijenio izjavu tuženog i nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke kao vjerodostojne, koje je doveo u vezi sa drugim provedenim materijalnim dokazima, pa i sa iskazom apelanta Senijada Halilagića kao parnične stranke. Na temelju navedenih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, prvostepeni sud je zaključio da apelanti nemaju pravni osnov za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio zbog čega nije prihvatio izjave apelanta Senijada Halilagića kao parnične stranke i svjedoka J.M., a ta obrazloženja ne izgledaju proizvoljno i nelogično. Ustavni sud, također, zapaža da su apelanti iste navode isticali i u žalbi protiv prvostepene odluke, ali ih je drugostepeni sud odbio, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje.
20. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović