Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2112/08 (G. A. i 97 drugih lica)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2112/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2112/08, rješavajući apelacije Gorana Aćimovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Gorana Aćimovića, Mladena Antonića, Nedeljka Babića, Stane Bajalović, Slavka Benovića, Ilije Birčakovića, Radana Bojića, Dike Božića, Tomislava Božića, Darinke Čembić, Steve Dimitrića, Milana Đorđića, Zdravka Dragojlovića, Boška Erića, Raje Filipovića, Verice Filipović, Drage Gajića, Duška Gajića, Mare Gligić, Vukašina Gligorevića, Save Grujičića, Drage Ivića, Živorada Jakovljevića, Vase Janjičića, Milorada Josipovića, Stevana Jovića, Mirjane Jovičić, Dragana Kikića, Živana Kojića, Radovana Krajišnikovića, Radoslava Krsmanovića, Svetozara Krstića, Nevenke Lazarević, Milana Lazića, Radana Lazića, Petra Lovkova, Živanka Majstorovića, Predraga Maksića, Đoke Maksimovića, Vlade Marinkovića, Zdravka Marinkovića, Cvijetina Marjanovića, Luke Markovića, Milorada Markovića, Pantelije Markovića, Pere Markovića, Radivoja Markovića, Slobodana Markovića, Krsmana Milanovića, Ljube Miljanovića Jelice Milivojević, Mare Mirić, Dušana Nikolića, Predraga Nikolića, Stanislava Nikolića, Vladislava Novakovića, Brane Panića, Mike Pantića, Jele Pavlović, Miodraga Perića, Pere Perića, Slobodana Perića, Branka Petrovića, Milke Popović, Branka Pravdića, Jovana Pravdića, Predraga Prodanovića, Dragoljuba Radovanovića, Milice Radovanović, Spasoja Rakića, Valentina Rakića, Nedeljka Rebića, Andrije Ristića, Milorada Sarića, Dragana Savića, Mirjane Sekulić, Drage Simića, Miroslava Simića, Rade Simića, Slobodanke Simić, Radoslava Škorića, Snežane Škorić, Slobodana Sojića, Mirjane Stanojlović, Mile Stevanović, Milenka Stojanovića, Tadije Tadića, Žarka Tanackovića, Zorke Todorović, Cvijetina Trifkovića, Dobrinke Trifković, Dragoljuba Trifkovića, Željka Trifunovića, Anđelije Vidojević, Pantelije Vukovića, Lazara Živanovića i Steve Živanovića podnesene protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 665 od 20. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1271/04 od 14. juna 2007. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Aćimovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-
000 665 od 20. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1271/04 od 14. juna 2007. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Aćimović i 97 drugih lica navedenih u dispozitivu ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Branko Pravdić, Predrag Prodanović i Milica Radovanović, podnijeli su 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 665 od 20. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
1271/04 od 14. juna 2007. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 3. oktobra 2008. godine.
2. Relevantnim dijelom Presude Osnovnog suda broj P-1271/04 od 14. juna 2007. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi „Elvaco“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže na isplatu neisplaćenog dijela plata i regresa.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u relevantnom dijelu Općinski sud nesporno utvrdio da su apelanti radnici tuženog, odnosno da su bili radnici tuženog u periodu od 1. februara 2000. godine do 1. aprila 2005. godine, te da za taj period, odnosno za period od 15. novembra 2001. godine do 30. aprila 2005. godine tužbom traže isplatu razlike isplaćenih plata i plata koje je tuženi bio dužan da im isplati u skladu sa važećim propisima kojim je bila regulisana najniža cijena rada u tom periodu.
4. Dalje je navedeno da je, u smislu odredbe člana 181. Zakona o parničnom postupku, Osnovni sud odbio tužbene zahtjeve apelanata Pere Perića, Milana Lazića, Dragana Savića i Slobodana Markovića, jer su se oni, posredstvom punomoćnika na glavnoj raspravi 14. maja 2007. godine, a na osnovu ranije potpisanih pismenih izjava, odrekli tužbenog zahtjeva, te je stoga sud odbio njihove tužbene zahtjeve (presuda na osnovu odricanja).
5. U obrazloženju je dalje navedeno da su apelanti, na osnovu podnesenih zahtjeva tuženom za otkaz ugovora o radu, u toku 2005. godine zaključili sa tuženim, kao poslodavcem, sporazume o naknadi za prestanak ugovora o radu, kojim su se saglasili da im se raskidaju važeći ugovori o radu zaključeni sa tuženim, a u tač. 4. i 5. tih sporazuma je regulisano da su njihova prava u cijelosti izmirena, te da se odriču eventualnih potraživanja po osnovu rada i radnog odnosa.
6. S obzirom na to da se potraživanja apelanata u predmetnom postupku odnose na potraživanja po osnovu rada i radnog odnosa, prema mišljenju Osnovnog suda, proizlazi da su se apelanti zaključenjem sporazuma odrekli potraživanja, čime je, u skladu sa čl. 344. i 347. Zakona o obligacionim odnosima, prestala obaveza tuženog prema tim apelantima, odnosno na taj način su apelanti oprostili tuženom dug koji je on imao prema njima danom zaključenja sporazuma.
7. Istaknuto je da apelanti tokom predmetnog postupka te sporazume nisu osporavali, niti su tražili njihovo poništenje, tako da oni obavezuju strane koje su ih zaključile. Navedeno je da ni sud po službenoj dužnosti nije našao da su ti sporazumi ništavi.
8. Protiv Presude Osnovnog suda broj P-1271/04 od 14. juna 2007. godine žalbu su podnijeli apelanti. Relevantnim dijelom Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 665 od 20. maja 2008. godine odbijena je žalba apelanata, te je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj P-1271/04 od 14. juna 2007. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenog dijela plata i regresa.
9. U relevantnom dijelu obrazloženja drugostepene presude se navodi da su se apelanti, prema pismenim sporazumima o raskidu ugovora o radu koji su zaključili sa tuženim kao poslodavcem u toku 2005. godine, odrekli svih svojih novčanih potraživanja po osnovu radnog odnosa (u sporazumima je navedeno da su njihova prava u cijelosti namirena i da se odriču eventualnih potraživanja po osnovu rada i radnog odnosa), te da su kasnije podnijeli tužbu za isplatu dijela plata i regresa iako su se odrekli takvih potraživanja prema sporazumima o raskidu ugovora o radu iz 2005. godine. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata za isplatu dijela plata u spornom periodu i regresa za korišćenje godišnjih odmora u 2001. i 2002. godini sa zakonskom zateznom kamatom.
10. Prema mišljenju Okružnog suda, apelanti neosnovano ukazuju u žalbi da su pismene sporazume o raskidu ugovora o radu potpisali zbog toga što im je tuženi objasnio da se odricanje od novčanih potraživanja po osnovu radnog odnosa ne odnosi na novčana potraživanja po osnovu radnog odnosa po ranije podnesenoj tužbi i da ih je tuženi doveo u zabludu prilikom zaključivanja naznačenih pismenih sporazuma. Ovo je navedeno zbog toga što je naznačeni pismeni sporazum zaključen prije nego što su ti apelanti podnijeli tužbu za isplatu novčanih naknada na ime dijela plata u periodu od 1. februara 2000. godine do 1. aprila 2005. godine i na ime regresa za korišćenje godišnjih odmora u 2001. i 2002. godini, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate, kao i zbog toga što nema dokaza da su apelanti bili u bilo kakvoj zabludi prilikom zaključenja naznačenih pismenih sporazuma.
11. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evrospku konvenciju. U apelaciji apelanti isključivo izlažu hronologiju predmetnog slučaja, te na osnovu navedenog Ustavni sud izvodi zaključak da apelanti smatraju da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Prema tome, imajući u vidu navode apelanata, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na apelanta Zorana Aćimovića, Ustavni sud nalazi da spomenuti apelant Ustavnom sudu ne dokazuje da je bio učesnik u predmetnom postupku. Iz navedenog proizlazi da apelant nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović