Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/08 (M. Ć.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2134/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine u predmetu broj AP 2134/08, rješavajući apelaciju M. Ć. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Ć. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 002322 08 Gž od 9. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj P.002322 05 od 26. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Slaven Bevanda, advokat iz Mostara, podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 P 002322 08 Gž od 9. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.002322 05 od 26. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P.002322 05 od 26. decembra 2007. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime neisplaćenih plaća za januara i februar 2001. godine isplati iznos od 642,00 KM i na ime neisplaćenog regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je dokazni postupak proveden uvidom u potvrdu Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), broj 12-01-02-4597/05 od 23. novembra 2005. godine. Prema mišljenju Općinskog suda, iako je iz navedene potvrde vidljivo da apelantu nisu isplaćene plaće i regres za potraživani period, ova potvrda nije valjan dokaz da je tuženi priznao dug jer je istom samo potvrđeno da plaće i regres nisu isplaćivani ali ne i priznanje duga pozivajući se na identičan stav Kantonalnog suda zauzet u presudi, broj Gž.07-000 989 od 17. septembra 2007. godine. U obrazloženju je dalje istaknuto da su kod tuženog egzistirala dva Pravilnika i to Pravilnik Hrvatskog vijeća obrane i Privremeni pravilnik o platama i drugim novčanim primanjima profesionlnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik) od 21. maja 1998. godine prema kojem su trebale biti isplaćivane plaće. Ovakav stav zauzeo je je Vrhovni sud Federacije BiH u svojoj odluci, broj Rev.978/05 od 13. juna 2006. godine utvrdivši da se isplata plaća u vremenskom periodu potraživanja apelanta mogla vršiti samo prema Privremenom pravilniku. Iz priložene potvrde FMO se nije moglo utvrditi prema kojem pravilniku je vršen obračun navedenog iznosa iz čega proizilazi da apelant nije pružio dokaz da se visinu potraživanja temelji na Privremenom pravilniku, pa je sud, shodno navedenom, primjenjujući odredbe čl. 7 i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio. Dio tužbnog zahtjeva apelanta koji se odnosio na isplatu regresa Općinski sud je primjenjujući odredbe čl. 7 i 126. ZPP-a također odbio uz obrazloženje da je pravo na regres akcesorne prirode i da je vezano za korištenje godišnjeg odmora, a apelant nije pružio niti jedan dokaz da ga je koristio.

3. Apelant i tužena su protiv prvostepene presude podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom, broj 58 0 P 002322 08 Gž od 9. maja 2008. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio dok je žalbu tužene odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je nakon ispitivanja provstepene presude u granicama žalbenih razloga i razloga predviđenih članom 221. ZPP-a zaključio da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao pravilne razloge za svoje odlučenje koje u cjelosti prihvata i ovaj sud.

4. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor apelanta da je tužena priznala dug potvrdom od 23. novembra 2005. godine, budući da ova potvrda ne predstavlja izjavu o priznanju duga nego se sa njom samo konstatuje da apelantu nisu isplaćene plaće i regres za potraživani period, te na ovaj način nije učinjeno priznanje duga kako je to predviđeno odredbama čl. 336 i 387 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema citiranim odredbama priznanje duga mora biti jasno i određeno, odnosno mora biti tako da se iz izjave jasno manifestira volja dužnika da plati dug.

5. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u vezi sa isplatom regresa jer je regres akcesorne prirode i zavisi od toga da li je apelant pružio dokaz o korištenju godišnjeg odmora u godinama za koje potražuje isplatu. Budući da apelant u tom pravcu nije pružio nikakav dokaz prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je i ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbio.

6. Apelant se žali da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smata da pobijane presude ne zadovoljavaju zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, te da su donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant ističe da redovni sudovi na temelju utvđenog činjeničnog stanja nisu mogli izvesti zaključak da nije dokazao visinu neisplaćenih plaća, te da tužena nije priznala dug kada iz Potvrde FMO to jasno proizilazi. Apelant smatra da je tužena, izdavanjem ovakve potvrde na nesumnjiv način priznala dug u visini navedenoj u potvrdi od 23. novembara 2005. godine. Prema mišljenju apelanta pogrešan je zaključak redovnih sudova da pravo na regres ima akcesoran karakter, da je vezan za korištenje godišnjeg odmora i da nije pružen niti jedan dokaz u tom pravcu. Apelant je predložio Ustavnom sudu da ukine osporene presude, te predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljajuApelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravilno suđenje i pravo na imovinu u suštini se svode na način na koji su redovni sudovi primjenjivali materijlno pravo, provodili dokaze i donosili zaključke kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, zaključivši da tužena, odnosno FMO svojom potvrdom nije priznao dug. Vezano za ove navode Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-

884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao slično pravno pitanje pri čemu je zaključeno da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama ZOO. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.

10. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto potvrda FMO ne pretstavlja priznanje duga u smislu odredaba čl. 336. i 387. ZOO, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-884/07.

11. U odnosu na navode apelacije koji se tiču stava redovnih sudova da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se tiče isplate regresa takođe neosnovan, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje odlučenje i u ovom djelu dali jasne razloge sadržane u obrazloženju presuda.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/08 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio